Zašto se hrvatskoj javnosti nameće izmišljeni broj o 83.145 žrtava

Naslanjajući se na izvanredan i zanimljiv intervju s Igorom Vukićem u Hrvatskome tjedniku u br. 1054. od 4. prosinca 2024. povodom njegove novoobjavljene knjige Povijest brojeva u Jasenovcu (Naklada Pavičić, Zagreb, 2024.), u kojemu se iznose sve bitne stvarne povijesne činjenice o jasenovačkome logoru i razotkrivaju sve lažne u stvaranju jasenovačkoga mita, kao što su razlozi osnivanja logora, koji je bio kažnjenički radni, a nikako tvornica smrti kako ga je to desetljećima opisivala komunističko/jugoslavensko/velikosrpska/židovska historiografija, pronađeni posmrtni ostatci oko 700 osoba u poslijeratnim ekshumacijama, što su ih provodile komunističke vlasti za razliku od apsurdnoga broja od 700.000 žrtava, na čemu uporno do danas ustrajava srbijanska historiografija u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj, neutemeljen i potpuno deplasiran službeni broj od 83.145 žrtava Spomen-područja Jasenovac, od kojih je nevjerojatna, najstrašnija i najgnusnija laž o 20.101 ubijenome djetetu, jer o tome ne postoji ni jedan jedini dokaz, i dr., dobro je spomenuti i neke, široj javnosti nepoznate, dijelove mozaika spomenute mitomanije, koja ima samo jedan cilj – opravdati krvožednu tezu o genocidnosti hrvatskoga naroda.

Drugovi, pa da se dogovorimo!

Tako Vukić već na početku knjige, prema stenografskome zapisu, citira bivšega partizana Peru Cara, tadašnjega člana Sabora Socijalističke Republike Hrvatske i Predsjedništva Saveza udruženja boraca NOR-a Hrvatske: ‘Drugovi već je kasno, već smo pomalo umorni. Pa, da se dogovorimo, hoće li 350.000 biti dovoljno?’ Pitanje je uputio 12. veljače 1965. sudionicima sastanka u Zagrebu na kojemu se raspravljalo o broju jasenovačkih žrtava, koji je trebao biti uklesan u spomenik. Okupljenim znanstvenicima nije bilo lako jer su znanstveni umovi iz Srbije okupljeni oko Aleksandra Rankovića, šefa jugoslavenskih obavještajnih služba, pritiskali drugove u Hrvatskoj da službeni broj bude 800.000. Da beogradski drugovi misle ozbiljno, potvrdila je i siva eminencija onodobne politike Dragi Milenković, predstavnik Saveznog Subnora, koji je na zagrebačkome sastanku Inicijalnoga odbora za podizanje spomenika podsjetio na prihvatljivu procjenu Komisije za utvrđivanje ratnih zločina od 700 do 800.000. Njega je i gazdu Rankovića, očekivano, podržao predsjedavajući sastanka Marko Belinić, predsjednik Subnora Hrvatske, te revolucionar Blaž Kalafatić, član Izvršnoga vijeća Narodne Republike Hrvatske.

Od Brune Bušića do Franje Tuđmana

U knjizi Vukić također podsjeća na znanstvene argumente komunističkih istoričara, koji su se okomili na onodobne povijesne revizioniste, među kojima je bio i hrvatski rodoljub Bruno Bušić koji je (pored ostaloga) zbog teksta Žrtve rata objavljenoga u Hrvatskome književnom listu u br. 15/1969. ubijen 16. listopada 1978. u Parizu. Naime, on je na temelju popisa žrtava Statističkog zavoda Jugoslavije iz 1964. godine samo iznio podatak o 51.534 jasenovačke žrtve.

Nešto je bolju sudbinu imao beogradski novinar Vladimir Marković kojemu je 1979. rješenjem Drugoga općinskog suda u Beogradu (broj 1901/78) određena “mjera sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi”, zbog odlomka u tekstu: Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj je za vreme rata pogubljeno 60.000 ljudi, i to, kako Srba, tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista, a ne 600.000 samo u Jasenovcu, kako se to udesetostručuje, da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.’ Iz zatvorske duševne bolnice pušten je nakon triju godina, a presuda je poništena tek nakon 35 godina odlukom Apelacionoga suda u Beogradu 2014. Novinar Zlatko Pinter tim je povodom u tekstu: Zloporaba psihijatrije u političke svrhe (www.crnemambe.hr, 29. lipnja 2019.) podsjetio javnost: ‘Poznata je jedna izjava Nikite Hruščova od 24. svibnja 1959. godine u državnom listu Pravda u kojoj lider SSSR-a kaže kako oni koji se protive komunizmu nisu mentalno zdravi.’

Da je svako propitivanje nametnutoga broja o 700.000 jasenovačkih žrtava bilo proglašeno ‘lažnim i zlonamjernim prikazivanjem’, osjetio je na vlastitoj koži i znanstvenik dr. Franjo Tuđman slušajući u veljači 1981. presudu kojom je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskome radiju, kao i intervjua u emigrantskome listu Hrvatska država, u kojima je, pored ostaloga, upozoravao na preuveličavanje žrtava logora Jasenovac, ‘iako u Vojnoj enciklopediji jasno piše – kako je to sudac argumentirao opravdanost izricanja presude – da je u Jasenovcu ubijeno 600.000 te još 75.000 u Staroj Gradiški’. Kada je dr. Tuđman objavio 1989. knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti:rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, u kojoj je također doveo pod upitnik mit o broju žrtava u jasenovačkome logoru, odmah je naišao na žestoke orkestrirane optužbe za revizionizam i antisemitizam.

Na udaru i crkveni službenici

Nisu samo povjesničari i novinari bili na udaru čuvara jasenovačkoga mita, nego i crkveni službenici, među kojima svakako treba najprije spomenuti Filipa Lukendu, katoličkoga župnika u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa u Presnačama kod Banje Luke, koji je osuđen 1986. na četiri godine zatvora zbog neprijateljske propagande jer je u prijateljskim razgovorima govorio da se oko jasenovačkih žrtava pretjeruje. To je, vjerojatno, i bio samo jedan od razloga da su ga pripadnici srpskih (para)vojnih postrojba s redovnicom s. Cecilijom Grgić pogubili u noći 12. svibnja 1995. Tomu treba dodati da je na žestokome medijskom udaru svojedobno bio i kardinal Franjo Kuharić, posebice od medijski veličanoga i hvaljenoga novinara Inoslava Beškera, a nedavno je i srpsko-pravoslavni episkop pakračko-slavonski Jovan (Ćulibrk), koji je 2023. na tribini Srpskoga privrednog društva Privrednik u Zagrebu upozorio na opasni ‘državno sponzorirani revizionizam’ u Srbiji i Republici Srpskoj, koji preuveličava broj jasenovačkih žrtava kako se to nekad činilo uoči ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Objektivni inozemni znanstvenici – srbijanski plaćenici

Koliko je volje za barem približnim rasvjetljavanjem historiografske jasenovačke kontroverze u srpskoj javnosti, najbolje pokazuje primjer, koji Vukić donosi u knjizi, o izraelskome povjesničaru Gideonu Greiffu, kojemu je Srbija platila da dođe u Beograd i kao tobožnji autor potpiše već pripremljenu knjigu o Jasenovcu premda je u intervjuima priznao da godinu-dvije prije toga nije ni znao da je logor uopće postojao. Greiff se kao pošteni znanstvenik pošteno odužio srbijanskim vlastima dodatno napuhujući jasenovačke žrtve i sudjelujući u međunarodnoj komisiji koja je zaključila da u Srebrenici nije bilo nikakvoga genocida.

U lukavome i podmuklome nastojanju da objektivni inozemni znanstvenici podrže brojčanu podvalu jasenovačke mitologije, osnovan je Jasenovac Researh Institute u New Yorku koji na svojoj mrežnoj stranici donosi poimenični popis od 600.000 imena jasenovačkih žrtava. No ubrzo je razotkriveno tisuće izmišljenih i krivotvorenih imena te žrtava koje nemaju baš nikakve veze s Jasenovcem i sl. Iza te promidžbene izmišljotine, najvjerojatnije srbijanskih obavještajnih služba, u suglasju sa znanstvenim, crkvenim i emigrantskim skupinama, službeno stoji srpski lobist Barry Lituchy koji se predstavlja profesorom povijesti na nekim lokalnim učilištima. No nije poznato pravo ime povjesničara Lituchyja, zapravo Srbina, koji je uzeo američko ime i prezime kako bi lakše radio za srpsku stvar u Americi i bio uvjerljiv u raspravama o Jasenovcu.

U zaključku poglavlja o 700.000 jasenovačkih žrtava Vukić donosi podatke koji tako jasno ukazuju na neodrživost toga broja: ‘Jasenovački logor trajao je ukupno 1.337 dana (44 mjeseca) od kolovoza 1941. do travnja 1945. godine. Kada se podijeli taj mitski broj od 700.000 s 1.337, dobije se 523. Toliko bi moralo biti ubijeno prosječno svakoga dana! I to ubijeni – kako kažu nekadašnji, a ponavljaju i mnogi sadašnji povjesničari – na primitivne načine, najviše nožem i maljem. U Jasenovcu, slažu se gotovo svi, nije bilo alata za masovno ubijanje poput plinskih komora, a ni krematorija.’ (str. 27.).

Nakon ekshumacija 1964., 1965. i 1976. – 475 leševa!

Vukićeva je knjiga podijeljena u 17 poglavlja naslovljenih po brojevima, primjerice 83.145 – što je službeni broj žrtava jasenovačkoga logora u Republici Hrvatskoj, 42.627 – broj stradalih Srba u Jasenovcu i Staroj Gradiški prema JUSP Jasenovac, 18.600 – broj zatočenika koji su prošli kroz Jasenovac prema knjizi ustaše Ilije Barbarića, 7.000 – broj zamolba za puštanje iz logora, 3.205 – popis zatočenika koji su primali pakete, 475 – broj leševa pronađenih nakon ekshumacija 1964., 1965. i 1976., 305 – broj imena jasenovačkih žrtava na popisu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora iz 1945., 6 – broj baraka za smještaj zatočenika u jasenovačkom logoru i dr.

U svim poglavljima Vukić sine ira et studio (bez srdžbe i pristranosti) argumentirano problematizira neke brojeve stavljajući ih u širi kontekst uvriježenih apriornih zaključaka. U tom nadasve zanimljivome Vukićevu mozaiku nije zgorega spomenuti službeni broj žrtava što su ga prihvatili hrvatski državni dužnosnici, brojni političari, medijski i drugi javni djelatnici. Svi oni uglavnom prihvaćaju broj od 83.145 žrtava Poimeničnoga popisa Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, čiji rad u konačnici financiraju hrvatski porezni obveznici. Teško je shvatiti razloge zbog kojih se u hrvatskom javnom prostoru uporno podržava taj broj što su ga dr. Nikola Banić i dr. Mladen Kojić argumentiranom matematičkom preciznošću i seciranjem srušili u temeljima. Osim toga, Vukić upozorava da na popisu JUSP Jasenovac stoji kako su 1941. stradale 10.462 osobe, a te godine u logoru nije bilo više od 2.000 zatočenika, i to u Jasenovcu samo s lijeve strane Save jer je logor Stara Gradiška osnovan na početku 1942. ‘Ako uračunamo postojanje prvih privremenih logora u selima Bročice i Krapje, zatočenici na jasenovačkom području borave u prvoj ratnoj godini tek nešto više od četiri mjeseca (od kraja kolovoza do kraja prosinca 1941.). Prema riječima bivšega zatočenika Miroslava Auferbera, gotovo do kraja listopada 1941. nije bilo represalija protiv zatočenika. Dolaskom hladnoga vremena proširile su se bolesti i počinju se događati smrtni slučajevi.’ (str. 30.). Za kraj dobro je spomenuti barem još neka Vukićeva upozorenja na nelogičnosti broja jasenovačkih žrtava prihvaćenoga u Hrvatskoj: ‘U to vrijeme (1941. op. a.) u Jasenovcu nije bilo Roma jer su oni bili privođeni tek od svibnja i lipnja 1942. Na popisu (JUSP Jasenovac, op. a.) stoji da je 1941. ubijen – 2.261 romski zatočenik! Svih 10.000 pobijenih (1941.) prema popisu JUSP Jasenovac moralo bi biti pokopano na lijevoj strani Save jer zatočenici do kraja 1941. još nisu prelazili na desnu stranu rijeke. Poslijeratna istraživanja na lijevoj strani ni izdaleka nisu potvrdila veliki broj umrlih ili na drugi način stradalih. Ako je vjerovati zapisnicima s tih istraživanja (o kojima je pisao crnogorski povjesničar dr. Radomir Bulatović, op. a.), pronađeni su posmrtni ostatci oko 200 ljudi.’ (str. 30.-31.).

Još se mnoštvo historiografskih poslastica može pronaći u prebogatome mozaiku Igora Vukića o temi jasenovačkoga logora, što je najbolja preporuka za čitanje knjige Povijest brojeva o Jasenovcu.

 

Tomislav Vuković

Hrvatski tjednik

Naklada Pavičić d.o.o. © 2024 | Izrada pr0ject1