Razgovor o novoj knjizi najpoznatijega hrvatskoga istraživača jasenovačkoga logora i publicista Povijest brojeva o Jasenovcu

Razgovarao:

IVICA MARIJAČIĆ

 

Vaša nova knjiga Povijest brojeva o Jasenovcu predstavljena je na Interliberu. Kakvo je zanimanje izazvala i donosi li knjiga nešto novo u odnosu na dosadašnje Vaše rezultate istraživanja o toj temi?

Sudeći po reakcijama ljudi koji su se zaustavljali na štandu Naklade Pavičić, i ova će knjiga imati dobar odjek, kao i njezine dvije prethodnice: Radni logor Jasenovac i Jasenovac iz dana u dan – kronologija. U ovoj knjizi svako poglavlje kao naslov ima jedan broj. Počinje sa 700.000 i u svakome sljedećem poglavlju pojavljuje se manji broj, a knjiga završava s brojem 6 (šest). Opisuje se nastanak brojeva, koji nisu samo broj navodnih žrtava i njihov odjek u javnosti. Piše se, naime, o sudbinama ljudi koji su osporavali velike, prenapuhane brojeve žrtava, itd. Naslov zadnjega poglavlja odnosi se na broj stambenih baraka u Jasenovcu. Analizom svih tih brojeva i njihovih poveznica s dokumentima, nastojim čitatelju pokazati put prema onomu što se stvarno događalo u Jasenovcu od 1941. do 1945. godine.

Vlada li zapravo kaos kada se govori o broju žrtava logora u Jasenovcu i koji je jedini pouzdani i utvrđeni podatak o broju žrtava i kojih, a s kojima Vi baratate?

U pogovoru knjige, koji ima naslov Dakle, koliko? raspravljam o toj temi. Cijela je povijest logora u Jasenovcu osjetljiva, a broj ljudi koji su ondje izgubili život spada u najosjetljivije dijelove te povijesti. Analiziramo li dostupne dokumente o ekshumacijama što su ih provodile komunističke vlasti poslije rata, vidimo kako su na području Jasenovca i Stare Gradiške pronađeni posmrtni ostatci oko 700 osoba. Uz ogradu da se radi o dokumentima komunističkih vlasti s kojima treba biti oprezan, čak i kad se radi o ispravama koje su potpisali liječnici. Drugi istraživači pronašli su popise na kojima se broj umrlih u tima dvama logorima kreće od 1300 do 1600. Uza sve ograde, od 700 do 1600 bi se moglo postaviti kao radna hipoteza do daljnjih istraživanja. Većina je umrla od bolesti. Iz dokumenata i drugih izvora jasno je da su Stara Gradiška i Jasenovac bili kažnjenički radni logori u kojima nije bilo masovnih i serijskih ubojstava. Teškoću u utvrđivanju brojeva predstavlja i činjenica da su mnogi zatočenici premještani u druge logore i njemačke tvornice. Ako su stradali negdje drugdje i nisu se vratili kući, vođeni su kao žrtve Jasenovca. Daljnja će nas istraživanja približiti još točnijim brojevima.

Što je najbizarnije u svezi s tim brojevima?

Smiješno je i bizarno ustrajavati na velikim brojevima. O broju od 700.000, koliko i dalje ponavljaju u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj ne vrijedi mnogo govoriti. To je zaista prava mitomanija. No zabrinjavajuće je da je u Hrvatskoj i dalje službeno na snazi broj od 83.145 koji zastupa Spomen- područje Jasenovac. Toliko je mnogo podataka da je to neodrživ broj, od naših istraživanja pa do računalnih pronalazaka kolega Nikole Banića i Mladena Koića, da zaista Vladi RH i Ministarstvu kulture im medija ne služi na čast što podržavaju taj očito neodrživi i lažni broj. Vlada organizira komemoracije i u Jasenovac šalje neiskusne ili nedovoljno upućene ravnatelje, umjesto da podupru istraživanja – od arhivskih do terenskih, koji bi u relativno kratkome roku mogli svima pokazati što se zaista događalo u Jasenovcu.

Postoji li još nešto neistraženo o logoru Jasenovac što bi moglo pridonijeti rasvjetljavanju činjenica i, ako postoji, je li dostupno i gdje je?

Svako daljnje istraživanje u arhivima u Hrvatskoj i drugdje donosi nove podatke koji upotpunjuju ono što već znamo o logorima. Kolega arhivski istraživač Pero Šola u Sarajevu je pronašao dokumente iz kojih se vidi da je iz Sarajeva u Jasenovac dovezena oprema obrtničkih radionica Židova koji su prije toga bili internirani u logor. I izvješća židovskih organizacija toga vremena govore kako ti Židovi nisu bili u Jasenovcu da bi bili ubijeni, nego su ondje radili, kad su već morali biti internirani zbog pritiska nacističke Njemačke, jamca hrvatske državnosti. U protekloj godini bio sam u više navrata u Arhivu Srbije u Beogradu, gdje sam uz ostalo pronašao izjavu bivšega jasenovačkog logoraša Arse Grozdanića. Kao komunistički suradnik iz Stare Pazove Grozdanić je u Jasenovcu bio od listopada 1942. do listopada 1943. Nakon puštanja iz logora otišao je u Beograd. Početkom 1944. u Komisiji za izbjeglice  Nedićeve vlade dao je izjavu kako u tih njegovih godinu dana u logoru nije bilo masovnih ubistava ni Srba ni drugih . Spomenuo je tek nekoliko kažnjavanja zatočenika zbog bijega. Grozdanić nije imao razloga lagati i uljepšavati režim u Jasenovcu pred srpskim istražiteljima 1944. godine. Njegova se izjava podudara i s izjavama drugih zatočenika iz toga razdoblja koje možete pronaći u hrvatskim arhivima. I te izjave, kao i Grozdanićeva, skupljale su arhivsku prašinu gotovo 80 godina.

Nedavno je održana tribina u Zagrebu o jasenovačkim žrtvama. Među nazočnim ste posjetiteljima bili i Vi. Pitali ste predavače (Hrvoja Klasića, Ljiljanu Radonić, Milana Radanovića, organizatoricu Vesnu Teršelič i druge), vjeruju li stvarno da je u Jasenovcu ubijeno 20.101 dijete, kao što to stoji na popisu Spomen-područja Jasenovac. Što su Vam odgovorili?

Ništa. Izbjegli su odgovor i ubrzo zaključili tribinu. Broju od 20.101 posvećeno je jedno poglavlje u novoj knjizi jer je riječ o jednoj od najgnusnijih laži koje pronosi Spomen- područje Jasenovac. Svakomu tko je malo više čitao o Jasenovcu, jasno je da ondje nije bilo djece u tolikome broju. Ono djece što je bilo (uglavnom u Staroj Gradiški nakon slamanja partizanske pobune na Kozari 1942.), ubrzo je zalaganjem Vlade ND Hrvatske i Crvenoga križa i uz pomoć volontera, preseljeno u prihvatilišta i bolnice u Sisku, Jastrebarskome, Zagrebu i Bjelovaru. U Jasenovcu je postojala obrtnička škola za stotinjak dječaka iz jasenovačke okolice i siromašne izbjeglice iz drugih hrvatskih krajeva. Učili su od zatočenika majstora razne vještine – automehaniku, limariju, električarski posao i slično – čime su se uglavnom nastavili baviti godinama poslije rata. Napisao sam u knjizi da vjerujem kako u Jasenovcu i Staroj Gradiški nije ubijeno ni jedno jedino dijete i da će daljnja istraživanja vjerojatno potvrditi to moje uvjerenje. Broj od 20.101 možda najjasnije pokazuje bijedu odnosa Vlade RH prema Jasenovcu.

Iz ljevičarskih i srpskih krugova čak se i Vlada RH optužuje da negira genocid nad Srbima u Jasenovcu i da ne želi na panoima u Spomen-području navesti kako se radilo o genocidu. Što mislite o tome?

Nikakvoga genocida nad Srbima nije bilo u Jasenovcu, a niti u cijeloj Hrvatskoj. Pojedini žaljenja vrijedni zločini ne mogu se podvesti pod ozbiljnu međunarodnu definiciju genocida. Srpsko-pravoslavni stanovnici nisu u Jasenovac dovođeni kako bi bili ubijani. Na njemački su zahtjev hrvatske vlasti privodile srpske stanovnike mahom u Staru Gradišku i Sisak i odatle ih slali vlakovima kao radnu snagu u njemačke tvornice, gdje su dobivali i plaću za taj rad. I mnogi zarobljeni partizani i četnici otišli su tim smjerom. O tome postoji obilje dokumenata. Djeca koja su bila odvojena od roditelja (opet na njemački zahtjev), zbrinjavana su u prihvatilištima i liječena u hrvatskim bolnicama te potom udomljavana kod obitelji u selima i gradovima. U tim ratnim vremenima mnogo je djece, osobito manje i slabije, umrlo u prihvatilištima i bolnicama, a potom su upisana u popis Spomen-područja Jasenovac kao “ubijeni u logoru”. Ali Srbi u logor nisu dovođeni iz čista mira, odnosno, samo zato što su bili Srbi ili pravoslavci.

 

Hrvatski tjednik

4. prosinca 2024.

 

Naklada Pavičić d.o.o. © 2024 | Izrada pr0ject1