Vratio se ban Jelačić

Dodatne informacije

Kategorija:

Opis

Riječ je o knjizi dnevničkih zapisa s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina. Jugoslavija broji posljednje dane, ali nitko još ne sluti što će se na kraju devetog desetljeća XX. st. dogoditi. Represija nedemokratskog režima malo je popustila, ali zatvori se i dalje marno pune političkim protivnicima koji se u to vrijeme i dalje smiju nazivati samo neprijateljima. Malo se što promijenilo i u novinskim redakcijama koje su, pod neprekidnom kontrolom čuvara poretka, prisiljavane da strogo poštuju službeno nepostojeće “crne liste” zabranjenih autora, s Gotovcem, Tomičićem, Tuđmanom… na vrhu. Borba između unitarista i federalista ne prestaje, napadi na ustavnu odredbu o upotrebi naziva “hrvatski književni jezik” ne jenjavaju. Jpak, jedan se svijet nepovratno urušava, novi se stvara: povratak spomenika banu Jelačiću na njegovo staro mjesto – koji je središnji motiv ove knjige – najtočnije na simboličnoj razini izražava te velike povijesne promjene.
Autor dnevnika Josip Pavičić ne oskudijeva na atraktivnom materijalu za zapisivanje i opserviranje. Tjera ga intelektualna znatiželja, želja za pisanjem, potreba da ne bude po strani, da sudjeluje, ali i njegova dinamična profesija. Komentira, polemizira, piše stalne rubrike (kolumne) o jeziku (“Riječi, riječi, riječi…”, “Novogovor”, “Čitaonica”), organizira ankete, ratuje s unitaristima, pa ga u CK-u optužuju da u Vjesniku provodi politiku Deklaracije o jeziku i primjenjuje Londonski pravopis. A njegov se stari protivnik S. Šuvar u Saboru žali da je “nacionalizam u stvarima jezika žilav” i da ga “nije lako suzbiti”, ciljajući uz ostale i na Pavičića.
O svemu što doživljava, vidi, čuje, najviše o onome što nije mogao objaviti, piše autor u svome dnevniku. S događajima iz života redekacija u kojima je radio (matična mu je redakcija Vjesnik, ali intenzivno surađuje i s tjednikom Danas) isprepleću se njegove opaske o raznim društvenim procesima u kojima i sam sudjeluje. Član je PEN-kluba koji se bori za proganjane pisce, kao potpredsjednik djeluje u Društvu hrvatskih književnika (tada DKH), a sudjeluje i u radu predsjedništva Saveza književnika Jugoslavije u Beogradu, pa i na sastanku na kojem se ta organizacija raspala; s Perom Budakom vodi odbor za povratak Jelačićeva spomenika; objavljuje knjigu polemika i pamfleta Hrvatska gibanica (1986.) i zbirku anonimnih, pretežno prijetećih pisama Dobacivanje pod krinkom (kao posljednju u izdanju nekad slavnog zagrebačkog izdavača, Sveučilišne naklade Liber, 1990.), što ih je dobivao kao reakcije na objavljene tekstove; putuje po Jugoslaviji i svijetu (Kijev, Frankfurt, Moskva, Budimpešta, Lenjingrad…), sudjeluje u obnovi Matice hrvatske… i ne odvaja se od ovog dnevnika koji mu postaje pravi “putni tovaruš”.
Knjiga je namijenjena širokoj publici, ali kao sekundarni izvor može korisno poslužiti i u historiografskim istraživanjima.