Zašto baš esej? Prvo je pitanje koje mi se nametnulo povodom čitanja Pavletićeve knjige Soba-roba-osoba. U naših se pisaca i teoretičara udomaćio izraz ogled, pa i pokušaj ili pokus (u starijih autora, kao što su Šufflay i Pilar). Ipak je, mnijem, Pavletićevo štivo više pokušaj, dakle esej, a ne ogled. Pokušaj o neobavezno-obaveznoj relaciji spram izraza i spram predmeta kojim se pisac pozabavio. Naime, pokušao je Pavletić u neobaveznoj formi pokazati koliko ambijent, namještaj, posoblje, pozamanterija, odijevala i modni ukrasi, odražavaju vrijeme o kojem pisac piše, svjetonazorsko opredjeljenje pisca, njegov odnos prema uvjetima u kojima stanuje i stvara, i on i njegovi likovi, i preko kojih se elemenata ophodi s društvom i njegovim vrijednostima. Kako u stvarnom, tako i u fikcionalnom prostoru djela. S druge strane gledano, kratki zapisi, s citatima iz djelâ domaćih i stranih autora na temu opisa sobe, zaista se doimlju kao feljtonski ogledi i prikazi. Tako se u kombinaciji književno-publicističkih vrsta, a kroz kritičku vizuru, vrši pogled putem eseja u unutrašnjost soba, ispod površine robe, u osobnost živih ljudi ili literarnih likova.
Malo je naših pisaca koji su se odvažili (primjerice, Saša Vereš, Branislav Glumac), uz punu svijest o poslu kojega su se poduhvatili i posljedica koje može izazvati, izjašnjavati o svojim iskustvima sa poimence navedenim ljudima, s raznim predmetima, prostorima i vlastima u okolini u kojoj su živjeli ili žive. Najčešće bi se radilo o zapažanjima zapisanima u dnevnicima, koji bi bili pod embargom barem koje desetljeće nakon autorove smrti. (U novije doba učestala je pojava kroničarenja u časopisima i listovima za kulturu, s vrstom zapisa koji su na granici eseja, dnevnika i feljtona, odnosno kolumne.)
Pavletićev pogled kroz esej u intimne prostore najviše nam otkriva kojekakvih podrobnosti u napisima na početku i na kraju knjige. Prikazujući iz neposredna uvida, memoarski i biografski, životni prostor, sobu, D. Ivaniševića i M. Slavičeka, Pavletić otkriva osebujnosti toga prostora, ali i osoba ovih hrvatskih književnika. Nevjerojatno je kako su ovi pjesnici, toliko skloni disciplini svoga književnog izraza, bogatstvu jezika i ideja, živahnoj glazbenosti i plastičnoj oblikovnosti, u svome privatnom životu bili «neorganizirani» i «nedisciplinirani». Stavljam ove pojmove u navodnike, jer sumnjam da oni nešto mogu značiti preneseni iz građanske, privatne sfere, u umjetničku, poetološku, ako ne tek smetnju i teret svakodnevice kojih se pjesnici nastoje na svoj način otresti. Osjeća se u Pavletićevu tonu žaoka zamjerke, ali Pavletić je – kao svi rasni prozaici – poklonik reda i etičnosti, organizacije i prvorazredne tehničnosti. Kod njih stvari moraju funkcionirati najmanje prvoklasno i solidno! Sistematičnost je u korijenu njihova bića, pa i njihova stambenoga prostora, što je nakladnik ove knjige vrlo dobro osjetio, stavljajući na prednju i zadnju koricu knjige fotografije Pavletićeve radne sobe.
Na posljednjim stranicama knjige Pavletić je ispričao priču koje se ne bi posramili ni najveći prozaici svijeta. Mislim na one prave pripovjedače, a ne na bjelosvjetske i domaće pop-pisce čije sveščiće ljudi kupuju za male novce po kioscima, željezničkim čekaonicama i veletrgovinama, kao i svu ostalu kramarsku jeftinu robu. Portretirajući ženu koja je nesretnim slučajem izgubila sina, Pavletićeva druga i konškolarca iz pučke škole, njezinu neizmjernu patnju, njezino patološko ponašanje kad je od sobe svoga sina napravila kapelicu i kad se, žalujući neprirodno dugo, upustila u erotske igre s vršnjacima sinovljevim!
Između početka i kraja ovoga, kako sam Pavletić kaže, «enormno proširenoga eseja s primjernom dokumentacijom» nanizao je Pavletić primjere opisa soba i odjeće aktanata iz proznih djela stranih, ali i iz pjesničkih (M. Mađer) i proznih (J. Ignjatović, A. G. Matoš, A. Šenoa, J. E. Tomić, V. Kaleb, V. Desnica, I. Dončević, N. Nekić) ostvarenja hrvatskih i srpskih pisaca. Čudi, s obzirom na intenciju knjige i obilje primjera koje bi mu moglo pružiti, da nema ulomaka o sobama, namještaju, modi i odjeći iz opusa M. Krleže. Od Djetinjstva u Agrama, preko pjesama, novela i romana do memoarskih iskaza Enesu Čengiću, našlo bi se krasnih primjera opisa interijera koji su puno značili za samoga Krležu, a živo odražavali stavove i egzistencije njegovih junaka. Podjednako, šteta je da Pavletić nije stigao upotpuniti svoju knjigu i zapisima o sobama političara, s kojima je bio blizak dugo razdoblje. Krug građanskih porodica u Zagrebu s kojima je Pavletić održavao veze svakako bi njemu (i nama) u ovakvom esejističkom pregledu i pogledu dao dragocjen sociološko-psihološki uvid i presjek života naših suvremenika.