Dok hoda pokraj kontejnera s PET ambalažom, Bogu zahvaljuje što više ne mora skupljati boce. Ima i nove zube. Nije uzalud pazio na izgled čak i kada je živio na cesti da bi se sada kad je stasao u čovjeka od pera, među ljudima pojavljivao nedotjeran. Ne misli da je Krleža, daleko od toga, ali za svoje sugrađane u Hrašću barem više nije skitnica. – Dobar dan, gospon književnik – pozdravljaju ga susjedi, a on se samo osmjehne i ide dalje svojim putem.
Dvije su godine prošle otkad je prenoćište zamijenio toplim domom, a šest mjeseci otkad je objavio knjigu.
– Beskućnik pa pisac? Ma dajte, molim vas – govorili su mu nakladnici kada je pokušavao objaviti skupinu žvrljotina napisanu na učeničkoj zadaćnici. Odbili su ga svi, osim Josipa Pavičića, vlasnika Naklade Pavičić, a prije šest mjeseci održana je i promocija knjige. Njezin autor, bivši beskućnik Josip Šegota, na promociji se pojavio kao gospon. U odijelu i s kravatom.
U međuvremenu je od prodaje knjige, u kojoj je opisao pet godina života na dnu Zagreba, zaradio 2500 kuna. Stavio je i nove zube.
Dobro mu je došla svaka ekstra kuna, ali najviše od svega hrani ga ponos na licima susjeda. Misle da je spisatelj, da je napravio nešto sa svojim životom, a i njemu je to nekako bitnije od novca.
– Svatko tko se našao na cesti, tamo je završio svojom krivnjom. No, treba imati snage izdiži se iznad toga i pomoći si – kaže Josip.
On najbolje zna kako je to kada te iznevjeri prijatelj. U jednom trenu svi su ti dobri, a u sljedećem već kreću isprike. “Joj, Josipe, nemam novca, baš čekam plaću”, govorili bi mu. A onda ih drugi dan vidi u novom automobilu, šepure se gradom, idu u šoping…
A što ćeπ, misli Josip, to valjda nikad niti nisu bili prijatelji.
Danas Šegota ipak više nije na margini društva. Doduše, nije mu kao nekada, kada je kao ekonomist radio u državnim tvrtkama, ali nije ni loše. Ima pristojnu mirovinu, vratio se u kuću iz koje je bio prisiljen otići, a počeo se opet baviti i kolekcionarstvom.
Nekada je skupljao sablje i mačete, danas su to slike. – Sve sam to prodao. Nisam imao novca, morao sam. Danas mi je žao – priča Šegota.
Najviše će se ipak osoviti na noge kada vrati kuću na moru koju su mu preoteli kamatari. Lijepa je to kuća, a Josip sanja kako će se u nju preseliti te pod stare dane uživati na obali.
Pomaže mu odvjetnik Enver Vučetić koji ga je nekim čudom pristao zastupati besplatno.
Josip se i danas redovito osvrne na dane koje je proveo na cesti. Pita se sada kako je uopće sve to uspio preživjeti i nije li možda cijela ta nesretna priča bila neki san.
– Tanka je granica između toga kada čovjek ima sve, a onda nema ništa. Dogodi se to u jednom trenu, niti se ne snađeš, a već si na cesti – kaže.
Vrijeme na cesti Šegota računa na ono prije i poslije PET-ambalaže. – E, kada su se pojavile te boce, ja sam bio car. Skupljao sam ih i mijenjao za pare, ali ono prije bilo je neizdrživo. Ako hoćeš novac za hranu, moraš žicati. Meni je to bilo grozno, žicati nisam htio – rekao je.
Na svog autora ponosan je i nakladnik Josip Pavičić. Knjiga je izašla u nakladi od 2000. – Kada mi je Šegota donio svoje djelo, odmah mi je rekao da ne piše zbog novca. Htio je samo objaviti priču kojom će upozoriti na problem beskućnika – kaže Pavičić.
Šegotina memoarska proza napisana je dok je još debelo bio na ulici. Otkaz na poslu dobio je, priča, zbog svoje lajave jezičine, a tada je već postalo kasno. Uz to se nakupilo još obiteljskih problema, a njegov dotadašnji život urušio se kao kula od karata. Ostao je bez doma.
Posvadio se jedan dan s nekim službenikom i onda je odlučio napisati knjigu. I to knjigu o životu na ulici, iz pera uličara. – Mnogi su mi se smijali. Ali, nisam se dao – otkrio je Šegota.
Danas na tržištu knjiga, ističe Šegota, postoje brojna djela o skitnicama, njihovim teškim životima. Samo je jednu od njih, međutim, uistinu i napisao beskućnik.