Otvoren je Dossier Boričevac. Ili možda zatvoren? Bilo kako bilo, knjiga pred nama autora Josipa Pavičića ispunjena je poviješću, sudbinama, uništenim ljudskim životima i ognjištima, paljevinama, poniženjima, zgaženim ljudskim dostojanstvom. Mrtve izgubljene duše, kako ih narod u pričama spominje, mogu i dalje godinama i godinama prekapti i tražiti istinu i pravdu za Boričevac i Boričevljane. Ova knjiga nudi svjedočanstva.
Isto to je i slučaj s Krnjeušom s one druge strane Une, danas kao i nekad u drugoj državi.
A bili su vezani i rodbinski i sudbinski. Boričevljani i Krnjeušani. Dvije sestrinske katoličke crkve i dvije župe, obje su bile okrenute molitvom, nadom i vjerom k Blaženoj Djevici Mariji. Pučki rečeno, bile su to Velika i Mala Gospa. Gospojina.
Kako li je samo rodbina s jedne i s druge strane s radošću iščekivala i 15. kolovoza blagdan Uznesenja Bl. Djevice Marije, kao i onaj 8. rujna blagdan Rođenja Bl. Djevice Marije. Bila su to dva njihova najveća blagdana. A zajednička, što nije bio ni Božić ni Uskrs.
Bila sam djevojčica od kakvih 4-5 godina kada sam prvi put došla u Kliško Poljice babi Ani, udanoj za dida Danu Hodaka. I onda mi se prvi put stvorila predodžba o boričevačkoj crkvi kuda smo prošli. Kao o golemu kamenom bedemu. Neslomljivom.
U crkvi tamjan, skrušenost i molitva. Izvan crkve kolo, veselje i onda sjedanje za zajednički blagdanski stol. Sve su brige svakodnevice odgođene. Nije im bilo mjesta ni na Veliku, ni na Malu Gospu u katoličkim domovima.
I zar je morala doći kobna 1941. godina i unijeti dah smrti, dima i paljevine u obje crkve? Najvećeg zla u tolike domove?
Nakon pobrojenih 232 pogubljena Krnjeušana rodbina s bosanske strane Une mogla je poći potražiti i pribrojiti im i one stradalnike s druge strane Une. I gdje ih naći? U Uni, u jamama.
I sama sam bila jedna od tih koji su to mogli tražiti. I to ništa manje nego tri obitelji mojih ujaka iz tri doma u Kliškom Poljicu. Najstarija Manda, majka dviju pogubljenih ujna, sa svojih 80 godina, i najmlađe još neimenovano tek rođeno dijete od sedam dana, završili su u Uni.
A u Kulen Vakufu na Buku osluškivao je bučanje Une u svom mlinu moj nepokretni praujak, Jace Markovinović, rođeni brat babe mi Ane. I njega, nepokretnog starca, bacili su u zapjenjeni vir Buka.
Zar su oni bili zločinci koje je trebalo kazniti?
Zato čestitam mom rođaku Josipu. Ponosim se našim srodstvom. Napisao je monumentalni spomenik Boričevcu, a time i Lici i stradalim Hrvatima, ma gdje da su živjeli i završili.