Dossier Boričevac zbirka je raznorodnih povijesnih i književnih priloga o sudbini jednoga malog sela u Ličkom Pounju na gotovo 700 stranica. Središnja je tema prošlost Boričevca, njegovo uništenje u Drugom svjetskom ratu i život njegovih stanovnika poslije toga u progonstvu. Pet je temeljnih poglavlja u knjizi koju je uredio Josip Pavičić: U prošlosti, U selu, U vatri, U progonstvu, U obrani istine.
Prvo poglavlje govori ukratko o prošlosti ozemlja kojemu pripada Boričevac, a potječe pretežno iz pera autora koji su ranije pisali o tome. Ličko Pounje je posljednje oslobođeno od Turaka Osmanlija i tek je Svištovskim mirom 1791. vraćeno Hrvatskoj, tada u sklopu Habsburške Monarhije. A 1866. npr. Vinko Sabljar piše da selo Boričevac u Ličkoj pukovniji Hrvatsko-slavonske Vojne krajine ima 51 kuću i 708 stanovnika, od kojih je 664 katolika, te dodaje: „Ovdje je carinara mala II. reda nazvana Modragreda, i na turskoj medji kontumacija i raštela Lisičjak.“ (Miestopisni riečnik, 1866.)
Drugo poglavlje portretira svakodnevni život u Boričevcu, tipičnom selu na hrvatskoj periferiji u prvoj polovici 20. stoljeća. Život je bio težak, jeo se raženi i kukuruzni kruh, išlo se u nadničare, ali je selo imalo nižu obospolnu pučku školu, a stanovništvo je njegovalo stare običaje i snalazilo se onako kako je najbolje znalo i umjelo.
Treće poglavlje govori o ustanku u Srbu 1941. i uništenju Boričevca i to je središnje i težišno poglavlje u ovoj knjizi. Ovdje treba odmah jasno reći da je politika nacionalne i rasne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj potaknula i ubrzala izbijanje ustanka u Srbu. Ustaško nasilje u Suvaji, Osredcima i Bubnju ne može se ničim opravdati i Boričevljani su to osuđivali. Pritom ne treba izgubiti iz vida da je ustanak imao ishodište i pozadinu u hrvatsko-srpskim odnosima u prvoj Jugoslaviji, zajednici zaraćenih strana iz Prvoga svjetskog rata. Hrvati su do 1918. u svakoj državnoj zajednici obično zadržavali državno-pravnu autonomiju izraženu preko Hrvatskog sabora. U prvoj Jugoslaviji poslije 1918. prvi put toga nije bilo, a Hrvatska se našla u položaju „šizmatičke kolonije“ (kako se u jednome svom tekstu doslovno izrazio hrvatski književnik Miroslav Krleža). A baš je tada bila nastupila završna etapa u stoljetnom razvoju hrvatskoga naroda kao moderne europske nacije i to u širokome luku od elitnog preporoditeljskog kruga oko Ljudevita Gaja 1830/40-ih do masovnoga seljačkog pokreta pod vodstvom pučkog tribuna Stjepana Radića 1920-ih godina. Prva Jugoslavija nastala je kao rezultat jedne ideje o ravnopravnoj zajednici, ali i geopolitičke nužde nakon raspada Austro-Ugarske i bila je „cijena za izbjegnutu parcelaciju“ (Nikša Stančić), odnosno izglednu podjelu hrvatskih zemalja između Austrije, Mađarske, Italije i Srbije nakon Prvoga svjetskog rata. No, u prvoj Jugoslaviji je hrvatski narod ubrzo sveden na razinu „plemena“ s tendencijom njegova potpunog utapanja u integralnom jugoslavenstvu. Istodobno je vladajuća srpska elita prvu Jugoslaviju doživljavala kao proširenu Srbiju u kojoj su Srbi imali prednost u svemu. Stoga je 1918. ključna godina: srednjoeuropski je predznak u hrvatskome slučaju zamijenjen balkanskim koji je 1945. zadržan i samo ispunjen novim ideološkim sadržajem.
Neriješeno nacionalno pitanje i nagomilane međuetničke suprotnosti između dva svjetska rata urodile su u prvoj Jugoslaviji senjskim, sibinjskim i drugim žrtvama te bujanjem graničnih stavova koje nije mogao ublažiti ni zakašnjeli sporazum o Banovini Hrvatskoj uoči rata. Slomom prve Jugoslavije i uspostavom NDH došlo je do nagle promjene položaja Srba iz privilegirane u obespravljenu zajednicu. Te ratne 1941. okolnosti su se toliko radikalizirale da bi se srpska pobuna u Hrvatskoj vjerojatno dogodila i da nije bilo represivnih mjera ustaških vlasti. I to naročito u siromašnoj i izoliranoj Lici u kojoj stoljećima nije nedostajalo jedino „zdravog zraka i vrlo oštre prirode koja stvara muževne i hrabre vojnike“, kako se još davne 1777. izrazio Ivan Dominik Vukasović, senjski (i zagrebački) kanonik i župnik u Otočcu. Nakon što je pokrenut antifašistički ustanak u okolici Siska, u Srbu se dogodila srpska pobuna, a svemu se pridružio i četnički teror u Hrvatskoj i Bosni. Razlike između partizana i četnika u početku nisu bile posvuda jasno vidljive, a do otvorenog sukoba među njima doći će tek prema kraju 1941., nakon propalog sastanka Tita i Mihailovića. Ne čudi stoga da se u povijesnim izvorima koji su tijekom 1941. nastali djelovanjem vlasti NDH često govori o „četničko-komunističkim“ akcijama. I u Srbu je bilo komunista i četnika, ali je tamošnja pobuna od 27. srpnja 1941. u drugoj Jugoslaviji obilježavana svake godine kao Dan ustanka naroda Hrvatske, iako je njezin antifašistički karakter problematičan. Naime, već su partizanski autori poput Đoke Jovanića i Gojka Polovine pisali o tome kako je ustanak u Srbu imao slabosti i da su u njemu bili jaki četnički elementi. Usporedbe radi, u Sisačkom odredu mjesec dana ranije nije bilo četnika ni pročetničkih elemenata koje u Srbu spominju i Jovanić i Polovina. Uza sve to ova knjiga govori i o ulozi Talijana u pobuni, što ni dosad nije bilo nepoznato, ali i o tome kako su se i ustaše stjecajem okolnosti našli u situaciji da pomažu pokret otpora u hrani i oružju, što je dosad bilo manje poznato. Pobuna nije bila spontana, nego pripremljena, a kontakti pobunjenika s fašistima Talijanima uspostavljeni su prije nego što su se oni digli na oružje. A kad su se digli na oružje, ustanici su u osvetničkom gnjevu istrijebili Iveziće u Brotnji i zatrli Krnjeušu, a Boričevljani su preko Kulen Vakufa 31. srpnja i sljedećih dana 1941. napustili svoje selo koje je završilo u plamenu. Ustaška je država ubrzo pokušala i vojno intervenirati, ali bez uspjeha, nakon čega su Talijani iskoristili situaciju i na neko vrijeme stavili Ličko Pounje pod svoj nadzor. „Izgorija Beograd, a, bome, za tri miseca i Boričevac“, prisjetila se ratne drame slikovito jedna Boričevljanka.
Četvrto poglavlje govori o prognanim Boričevljanima u Bjelovaru i drugim sredinama u kojima su pronašli utočište. Poslije rata Boričevljani su pisali Vladi Narodne Republike Hrvatske u Zagreb i Titu u Beograd, ali su ipak za čitavo vrijeme druge Jugoslavije ostali na novim adresama u progonstvu, a Boričevac je oživio tek poslije „Oluje“ u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Time je ujedno prošlo „vrijeme kada je bilo korisno tajiti da si iz Boričevca“, kako je prije nekog vremena kazao biskup Mile Bogović. Peto poglavlje u knjizi najmanje pomaže utvrđivanju činjenica, ali zato ponešto govori o načinu na koji se o ovoj temi raspravlja posljednjih godina. A posljednjih je godina vrlo čest paušalni medijski senzacionalizam umjesto otvorene znanstvene rasprave koja bi nam itekako bila potrebna.
I na kraju, knjiga koja je pred nama sastavljena je od priloga različite vrste u rasponu od znanosti do publicistike i različitog stupnja kvalitete te će u nekom segmentu možda izazvati i pokoju novu polemičku reakciju. No, dobar je dio priloga u njoj opremljen argumentacijom koja potiče na razmišljanje i nijansiraniji dijalog u vremenima koja dolaze. Napokon, kao prvi ukoričeni zapis o životu i stradanju Boričevca i njegovih žitelja uopće, a to u ovom trenutku možda i najvažnije, knjiga je dobrodošla, napose danas kada se toliko nastojimo približiti što slojevitijoj slici o našoj prošlosti takvoj kakva je već bila.