Istri voljenoj. / Mekoj dobroti srca / i milozvučne čakavske beside istarskog puka. / Njezinim ožiljcima. / Ljepoti, istini i nježnosti duše njezine, / kojom je prigrlila i svoju nekadašnju učiteljicu / Anu.
Ovom posvetom započinje priča učiteljice Ane o svome učiteljevanju koje je počelo kasnoga ljeta 1945. u malom selu Babincu u Bjelovarskom kraju, nastavilo se iste godine u Istri i trajalo tamo sve do 1971., da bi završilo u Zagrebu odlaskom u mirovinu 1978. godine.
Riječ je o knjizi uspomena, dnevničkim zapisima o svome učiteljevanju Ane (Anke) Došen, poznate i priznate prosvjetne djelatnice, koja je – što u osnovnim školama diljem Istre, što na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu – odgojila generacije i generacije učenika, odnosno učitelja kojima je uz znanje usađivala i nešto mnogo vrjednije – zdrav pogled na svijet i uravnoteženo osjećanje života u svim njegovim nijansama. Takvu su Anu Došen uostalom upamtili i brojni čitatelji Školskih novina gdje je sve donedavno, iako u visokoj životnoj dobi, objavljivala svoje stručne članke o različitim odgojno-obrazovnim problemima, posebice iz područja predškolskog odgoja i obrazovanja. (Nije naodmet spomenuti da je Ana Došen autorica prvoga stručnoga priručnika o predškolskom odgoju.)
Svoje učiteljevanje učiteljica Ana započet će nakratko u bjelovarskom kraju, a nastavit će ga, odlukom prosvjetnih vlasti, u Istri, koja je nakon odlaska talijanskih fašista i pripajanjem matici zemlji „vapila za hrvatskim učiteljima nakon desetljećima zatiranog narodnog jezika i ponosa”.
Nakrcanu idealima i mladenačkim poletom Anu će u Istri dočekati surovost života, istarska sirotinja i – zanosna ljepota istarskog krajolika. Dani provedeni u siromašnim selima i gradićima poslijeratne Istre – u Španidigi, kraj Rovinja, a potom u Kršetama, Picudarima i drugim mjestima Bujštine kao i u samim Bujama – otkrili su Ani ljepotu istarske duše i toplinu srca mnogoga maloga istarskoga hrvatskoga čovjeka, koji je napokon dočekao da može, kao svoj na svome, govoriti svojim materinskim hrvatskim jezikom (potresna je priča o hrvatskome selu na Bujštini u kojemu su djeca, u prvome razredu osnovne škole, jedva natucala pokoju hrvatsku riječ), no događaji koji su slijedili otkrit će joj i onu tamnu stranu života (partizanka likvidacija majke osmero djece, odlazak optanata među kojima je bilo i Hrvata…).
Ana je kao učiteljica, a potom i kao školska inspektorica, tijekom svojih istarskih godina upoznala brojne kolege učitelje, ali i osobe iz političkog i javnog života. Opisujući susrete s njima Ana svjedoči o jednome vremenu punome turbulentnih događanja (stvaranje Slobodnog teritorija Trsta, podjela na Zonu A i Zonu B, Informbiro, uhićenja i odvođenja na Goli otok), u kojima u Aninu sjećanju iskrsavaju i pozitivni i negativni likovi (lijepim riječima Ana opisuje svoj susret s Tonom Peruškom, utemeljiteljemŠkolskih novina, koji je istarskim učiteljima preporučivao da se pretplate na naš list, pa je tako i Ana postala pretplatnicom Školskih novina već od prve godine njihova izlaženja, 1950.)
Učiteljica Ana u svojim je uspomenama do kraja iskrena i prema sebi i prema drugima, svjesna je svojih slabosti i pogrješaka u radu s djecom (ponekad je, piše, pred sobom vidjela samo gusto ispisan i opsežan program, a nije vidjela djecu…), ali i bez okolišanja upozorava na „grijehe struktura” utjelovljene u Komunističkoj partiji i njezinim bojovnicima. Neka njezina sjećanja pisana su s porukom upućeniom i nama današnjima, kao kad primjerice navodi stihove borbene pjesme Hrvata iz Španidige koju je čula prve poratne godine kad je tamo stigla – Mi smo pa Istrani, Hrvati pravi / ma kao lavi svoju zemlju branimo… – pitajući se zašto se danas „kod nekih i negdje uvriježio naziv Istrijani, a ne Istrani, zašto Pulježani, a ne Puljani, Rovinježi, a ne Rovinjci”. Doista, tko nam je to i kada podmetnuo!?
Pripovijedanje Ane Došen prepuno je lirskih pasaža, pogotovo u prvome dijelu knjige, kad se služi „bilješkama u prozi” učiteljice Ane, te lirsko-meditativnih introspekcijskih otkrivanja vlastite duše, snova i maštanja, „traženja odgonetaka za zagonetke života”. Kasnije opisujući život na Bujštini kao da taj lirski zanos pomalo opada, osim u rijetkim opisima neponovljivog istarskog pejzaža, možda i zbog toga što je tamo i životna svakodnevica (vrijeme Informbiroa) postala ružnija.
Knjiga Istarska učiteljica duboko je proživljeni autobiografski zapis (iako pisana u trećem licu) vlastite životne priče u povijesno turbulentnom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata s učiteljem/učiteljicom u glavnoj ulozi, kad učitelj nije mogao biti samo učitelj djece, nego je morao biti i prosvjetitelj i pučki tribun i koješta drugo, pa je ovo na neki način i autoričin hommage hrvatskom učitelju koji se časno ponio – olovnom vremenu usprkos.