Knjigu Tajna stigmatizacije čine dvije rasprave o problemu stigmatizacije: splitskoga svećenika Miroslava Matijace pod naslovom Enigma stigmatizacije (ciklostilom umnožena 1961. u Zagrebu) i slovenskoga liječnika internista Ivana Matka, Medicina o stigmatizaciji (objavljena 1933. u vlastitoj nakladi u Mariboru), koja se prvi put objavljuje na hrvatskom jeziku u izvrsnu prijevodu Živka Grudena. Predgovor knjizi napisao je zagrebački neuropsihijatar Bartul Matijaca.
Na početku studije Miroslav Matijaca daje osnovne podatke o samu pojmu i problemu stigmatizacije. Uz podatke o broju stigmatiziranih osoba navodi da je do 1937. šezdesetak stigmatika Crkva proglasila blaženima ili svetima. Posebno je zanimljiv podatak da u istočnim kršćanskim crkvama nema slučajeva stigmatizacije. Dok je među Slovencima (citira podatke iz Matkove studije) nekoliko stigmatiziranih osoba, dotle ih među Hrvatima nema (Bartul Matijaca u predgovoru spominje velečasnog Zlatka Sudca). Posebno opisuje najstariji poznati slučaj znamenovane osobe, svetog Franju Asiškog. Navodi različita tumačenja (posebno ono u vezi s autosugestijom) nastanka stigma i crkveno stajalište da su stigme sv. Franje nadnaravnoga karaktera. Matijaca opisuje slučajeve stigmatizacije Louise Lateau, Izabele Hendricks, Gemme Galgani, Therese Neumann i Padra Pija da Pietrelcina. Opisujući naširoko te slučajeve, navodi niz različitih tumačenja nastanka stigma. Naglašava da Crkva, ma što mislila o stigmaticima, nikada te osobe ne proglašava svetima i blaženima samo zbog krvavog znamenja.
U zaključku svoje rasprave Miroslav Matijaca, citirajući francuskog akademika L. Bertranda, suprotstavlja se onima koji problem stigmatizacije svode samo na patologiju (ali je ne niječe?) te naglašava da kršćanski mistici, kao što su sv. Pavao Apostol, sv. Terezija Avilska, sv. Katarina Sienska, sv. Franjo Asiški, »nisu psihički nastrani ljudi«, nego baš obratno: »oni su ljudi psihički prebogati«. Ističe razloge koji govore protiv nadnaravnosti stigmatizacije te činjenicu da teolozi ne mogu dokazati njihovu eventualnu nadnaravnost. No zaključuje da stigmatizacija i dalje ostaje tajna, s napomenom da ona za vjeru nije presudna tema.
Ivan Matko razmatra stigme i stigmatike kao medicinski fenomen, istina još neistražen i neprotumačen. On sam kaže da su stigmaticima zajedničke tri osobine: znakovi na koži, histerija i gladovanje. Opisuje nekoliko slovenskih slučajeva stigmatiziranih osoba, upozoravajući da je među njima, uz prave stigmatike (Jerica iz Dolenjske), bilo i očiglednih duševnih bolesnika (Lenčka iz Gore, Jeričeva iz Zibike) ili običnih varalica. Među tima su Katarina iz Koruške i Johanica iz Vodica, koja je kao varalica bila osuđena na deset mjeseci zatvora! Posebno potanko opisuje slučaj Terezije Neumann, za koju kaže da »s medicinskog stajališta njezin slučaj nije ni dandanas dokraja razjašnjen«. Tim slučajevima Matko potkrepljuje svoje viđenje da se u stigmatika, uz pojavu znamenja na koži i krvarenja na raznim dijelovima tijela, redovito mogu pratiti znakovi histerije (potanko je opisuje!) te fenomen neznatne potrebe za hranom (asitija).
Opisujući nastajanje stigma (i ekstaze), a pozivajući se na opise niza svojih prethodnika koji su pratili stigmatike, Matko opisuje pojave na koži, krvarenje na autosugestivnoj i hipnotično-sugestivnoj osnovi (prikazuje i slučaj bolesnice u koje se sugestijom postiglo da se brojka koja je bila napisana na jednoj ruci, a onda zavojem previjena, sutradan našla i na drugoj, isto tako zavojem zavijenoj ruci, a na kojoj broj nije bio napisan), utjecaj sugestije na vegetativne funkcije (između ostalog i slučajeve umišljene trudnoće, pa spominje i englesku kraljicu Mariju Tudor i srpsku kraljicu Dragu Mašin!), krvarenje izazvano afektima, utjecaj čelične volje i vježbanja na čovjekovo tijelo (fakiri, malajski derviši!), zatim tjelesne osobine koje potpomažu krvarenje (izrazita osjetljivost i ranjivost kože)… A govori i o stajalištima praktične i eksperimentalne medicine o nastanku pojedinih oblika stigmatizacije.
Poglavlje o asitiji (život bez hrane) ilustrirano je slučajevima stigmatika te opisom i tumačenjem asitije pojedinih stručnih promatrača. Na kraju Matko zaključuje da mnoga pitanja o stigmaticima medicina još ne može objasniti, no da se od traženja znanstvenog rješenja ne može i ne smije odustati. Navodi i stajališta crkvenih predstavnika koji kažu da vjerska znanost, pogotovu mistika, objašnjava te pojave tek kada medicina kaže svoje…
Obje stručne (i znanstvene) rasprave napisane su tako da se čitaju kao krimić! Uz to što su privlačne kao tekst (ne može ih se prestati čitati!), one čitatelja opskrbljuju nizom uzbudljivih i korisnih informacija i stajališta o izazovnoj temi. Nakon što se knjiga zaklopi, u čitatelja se uz osjećaj zadovoljstva zbog stečenih novih znanja javlja i potreba za daljim proučavanjem fenomena stigmatizacije. Posebice stoga što se o toj temi uglavnom piše površno i senzacionalistički.
Prikaz knjige za koju nije teško prognozirati da će izazvati veliku pozornost javnosti zaključujem citatom iz izvrsna predgovora – koji ima odlike stručno-esejističkog, pa i književnog teksta – Bartula Matijace: »Pisane s trijeznom sabranošću, mjerodavno i netendenciozno, a potaknute tek živom znatiželjom prema predmetu izučavanja, rasprave liječnika Ivana Matka i svećenika Miroslava Matijace, premda nastale davno, i danas su ne samo zanimljivo, već i aktualno štivo.