Partijski sekretar Vjesnika

Dodatne informacije

Kategorija:

Opis

Kad se za neku memoarsku knjigu ne može reći ništa preciznije, obično se kaže da je ona slika vremena. Ova Pavičićeva knjiga nije slika vremena. Ona je slika karaktera iz vremena o kojem je riječ, a to je prva polovica osamdesetih godina. U njoj se portretira stotinjak figura iz tadašnjeg novinarstva, kulture i politike, s kojima se autor družio i sretao, nerijetko i sudarao, i koje je dobro poznavao. Ti su karakteri najtočnija slika vremena. Oni toj slici daju uvjerljivost, zanimljivost i privlačnost.
Da nema memoara i dnevnika, povijest bi bila dosadno knjigovodstvo. U uspomenama sudionika zbivanja akteri se udaljavaju od općepoznatih činjenica i primiču istini. Sve je općepoznato, naime, izlizano, tek s pomoću pogleda neposrednih svjedoka postaje nekome i važno i razumljivo. Tako je i u ovoj dnevničkoj knjizi nastaloj u prvoj polovici osamdesetih godina u Zagrebu, u vremenu kad su Brozovi nasljednici htjeli dokazati da Jugoslavija može postojati i bez svog demiurga iz Kumrovca, pa su u ograničavanju sloboda, osobito nacionalnih, htjeli biti predaniji do njega.
Broz je, primjerice, odobrio da se u ustavu SR Hrvatske iz 1974., protivno dotadašnjoj praksi upotrebe dvoimenog naziva jezika, kaže da je u Hrvatskoj u upotrebi “hrvatski književni jezik”, a njegovi su nastavljači, posebice oni najradikalniji iz unitarističke i boljševičke frakcije komunističke partije, čim je on umro, navalili da odredbu o nazivu hrvatskog jezika izbace iz ustava. Nasuprot unitaristima bila je politička struja koja je, na tragu zahtjeva iz Hrvatskog proljeća, inzistirala na unaprjeđivanju federalnih odnosa u državi i na većim republičkim (nacionalnim) pravima. Žestoka borba između unitarista i federalista – ne samo na području kulture, nego i na svim drugim područjima društvenog života – trajala je sve do kraja osamdesetih.
U toj je borbi, i kao akter i kao kroničar, sudjelovao i autor ovoga dnevnika, što se vidi kako iz onoga što je kao novinski komentator objavljivao, tako i iz njegovih dnevničkih bilježaka. Polemika koju je s dr. Šuvarom, jednim od predvodnika unitarističke političke sljedbe, započeo na kraju sedamdesetih, trajala je cijelo desetljeće. Objavljeni su tekstovi dostupni u novinskim kompletima i knjigama, a skrivena se pozadina otkriva sada u ovome dnevniku.
Dnevnik obaseže oko 35 aa i sastoji od zapisa o zbivanjima u kojima autor kao javna ličnost sudjeluje ili kojima svjedoči (bilješke o kazalištu, književnom životu, umjetnicima, političarima, novinarima i, najčešće, o životu zagrebačkih redakcija u kojima radi, koji je 1985. potresla smrt slavnog kritičara Veselka Tenžere), od njegovih objavljenih tekstova koji su podizali prašinu i onih neobjavljenih koji su pali žrtvom cenzure (koja službeno nije postojala) i od bilježaka intimne naravi.
Knjiga je naslovljena prema dosjetki što su je u proteklih dvadeset godina izmislili i često ponavljali autorovi politički i ini protivnici. Pavičić nikad nije imao funkciju iz naslova (a kakvu je imao i kako ju je stekao, otkriva ovaj dnevnik), a na korice knjige ju je stavio da se naruga onima koji su je lansirali.
Nakon što je za Božić 1977. ukinut legendarni zagrebački tjednik Vjesnik u srijedu, VUS-ovi su se novinari razišli po drugim redakcijama Vjesnikove kuće. Autor dnevnika zaposlio se u dnevnom listu Vjesnik, u kulturnoj rubrici, kao kazališni i književni kritičar te jezični kroničar. I tu je ostao raditi do odlaska iz dnevnog novinarstva 1991. Tim je mjestom, Vjesnikom, Zagrebom, novinarstvom, kulturom (politikom), kao jednom od svojih bitnih sastavnica, obilježen i ovaj dnevnik.

Josip Pavičić, pisac i nakladnik, rođen je 1944. u Bjelovaru, gdje je maturirao. Od 1962. živi u Zagrebu, gdje je završio novinarsku školu i filozofiju. Od 1964. do 1991. radio je u najboljim hrvatskim novinama, a devedesetih je devet godina bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Mađarskoj i Austriji. Dvaput je nagrađen godišnjom nagradom HND-a Zlatno pero. Od 1993. glavni je urednik u Nakladi Pavičić. Objavio je dvanaest knjiga, među kojima su i tri dnevničke: Ponedjeljak ujutro, 2008., sa zapisima od 2005. do 2007., Ako smo šutjeli, što je ovo?, 2010., sa zapisima nastalima od 1973. do 1975., i Kraj novina, 2010. (razdoblje od 1976. do 1978.). Od 2005. do 2012. bio je tjedni kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista.