Što je istina o istini

 

Radeći na memoarskoj knjizi Nikole Štedula, zatekla nas je vijest da je autor umro. Dakle, sve se dokončalo. I jedan zanimljiv život i jedna zanimljiva knjiga. Život ispričan u ovoj knjizi više neće doživjeti dopune, ispravke, prekrajanja ili mistifikacije. S druge strane, ova knjiga ostat će nepromijenjeno svjedočanstvo o akterima i životu u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća.

 

Svako kritičko promišljanje neke tiskovine samo po sebi je zahtjevno. No, kritičko promišljanje emigrantoloških izdanja, bilo da su nastala prije, a pogotovo ako su nastala nakon 1990., osobito je delikatno. Ovo tvrdimo iz vlastitoga iskustva radeći nekoliko desetljeća na proučavanju periodike, knjiga, zbornika, kalendara i sjećanja hrvatskih političkih emigranata (uključujući i ekonomske emigrante koji su se izbjegavši iz Jugoslavije počeli »baviti politikom«). Dobar dio tih tekstova objavljen je u časopisima, tematskim  zbornicima te u nekoliko knjiga.[1]

Zašto učinismo ovoliku ogradu?

Naš posao u proučavanju emigrantoloških izvora podrazumijevao je iščitavanje pisanih javnih izvora, razgovore s emigrantima, ukoliko su oni na to pristajali, te uspoređivanje s izvorima i svjedočenjima kod drugih autora, nastalih u emigraciji ili u domovini, nakon 1990. Rad u arhivima skoro da nije moguć: mnoštvo građe uopće nije sređeno, a neka je, čak, završila u starom papiru! Arhivi raznih tajnih službi, pogotovo domaćih (koji su jednostavno opustošeni i zloupotrebljeni) nije moguć jer je skup i jalov, tako da je većina građe još uvijek obavijena velom tajne. Pored svega toga veliku zbrku u sređivanju građe unijeli su i sami emigranti, zbog stila i načina života u emigraciji (konspiracija) i naknadne pameti u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Uostalom, i sam autor ove knjige ustvrdit će: »ali istine radi valja reći da se ljudska taština, oportunizam i glupost među nama (tj. emigrantima — op. N. M.) ne mogu uvijek atribuirati sveprisutnom djelovanju Udbe«. Sve u svemu, sudovi o nekom emigrantskom artefaktu, kakav je i ova knjiga, ovise o zatomljivanju političke orijentacije kritičara, dakle, dosizanja određene objektivnosti, sposobnosti uočavanja stanja i činjenica, uloge i karaktera pojedinaca i grupa između redaka i, nadasve, upornosti i prilježnosti u radu. Što je prava istina o istini do koje danas možemo doprijeti o mnogobrojnim događajima i u sagledavanju uloge pojedinaca u hrvatskoj političkoj emigraciji druge polovice XX. stoljeća, uvjeren sam, čekat će se još dugo.

Nikola Štedul (Rešetarevo kraj Karlovca, 2. XII. 1937. — Zagreb, 15. III. 2022.) bio je tipični hrvatski politički emigrant. U Jugoslaviji je završio osnovnu školu i školu učenika u privredi (ŠUP) te postao vodoinstalater i limar. Ilegalno je prešao jugoslavensku–austrijsku granicu (»bez mnogo premišljanja«) 1956. Godine 1958. iselio je u Australiju. Sjećam se tih odlazaka, mahom iz socijalnih razloga.

Odlazili su politički neizgrađeni ljudi, gledano s bilo koje strane. No tamo su ih dočekivali, kako je opisao umni, najobrazovaniji i najkreativniji emigrant Boris Maruna, u članku »Mi i Oni — ili o lažnim anđelima« (Nova Hrvatska, br. 1–2, 1967.), »borci za hrvatsku stvar«, na sljedeći način:

»Mi, nažalost, ne prestajemo dolaziti, a oni (ustaše i ustašoidi — op. N. M.) nam se smiješe, oni ne prestaju biti dobri. Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (mudrost, koja nas je dovela ovamo) i u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih, koje smo ostavili.

Oni su bježali kolektivno, s jedinom željom, da spase svoje (manje ili više vrijedne) živote. Njihove su zablude univerzalne i zajedničke… Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu. Inače, oni se klanjaju svaki svome zlatnom teletu i kuže zrak svojom blastomikozom. Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet, da vladaju. Mi sanjamo o slobodi za one kojih se sjećamo, i za one, koji će preostati…

Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog — SEBE.

Mi u Hrvatskoj volimo hrvatskog čovjeka. Zemlju zbog zemlje. Ne zato, jer je ljepša i bolja od drugih, nego jer je jedina, koja nam pripada, i na koju imamo pravo.

U Hrvatskoj volimo djevojke, koje smo nekad ljubili, pa premda nisu privlačnije od španjolskih, ili švedskih djevojaka, jedine su koje razumijemo. Volimo naše roditelje, koji s upornošću nesretnih čekaju vedrije dane (i naš povratak). Volimo kruh s njiva, koje oni obrađuju, a koji nam stranac otima iz ruku. I konačno, mi ne volimo Hrvatsku, zbog dvadeset i pet polja njezinog grba, nego zbog svega onog što od nje očekujemo, zbog svih onih prednosti, koje će uživati SLOBODNI HRVATSKI ČOVJEK NA SLOBODNOJ HRVATSKOJ ZEMLJI.

MI moramo ostati SVOJI. Mi, najsvjesniji sinovi našeg naroda, kojem dugujemo život. Mi moramo ostati oni, koji će umirati svjesno i SVJESNI, da naša domovina može živjeti i može biti slobodna i nezavisna samo i jedino U ZNAKU NEPATVORENOG HRVATSTVA.«

(Ovaj opis, veoma dobro korespondira s našom zbiljom, u kojoj živimo u Hrvatskoj već 30 godina. Potvrđivali smo u svim svojim ranijim napisima, isto toliko godina, i možemo tvrdo posvjedočiti kako nije moguće pronaći »svjesne ljude« niti »nepatvoreno hrvatstvo«! Jer, vratili su se oni koji »još uvijek dišu, premda sasvim suvišno i bespotrebno« i koji odlučuju u skoro svim sferama života. I tako u beskraj…)

Iako je ova knjiga predstavljena kao memoarska, ipak se, po mom iskustvu, doživljava više kao autobiografija. To joj, samo po sebi, ne umanjuje vrijednost. Štedul je iz Jugoslavije pobjegao kao vodoinstalater i limar (što su časni i vrlo korisni obrti), ali je u Škotskoj na jednom od prestižnih sveučilišta studirao i stekao profesuru filozofije. Istina, u ovoj knjizi samo se o tome govori, ali ne i razglaba o kakvim filozofskim temama. S druge strane, detaljno je opisan njegov mukotrpan put u borbi za egzistenciju, najprije svoju, a kasnije vlastite porodice, u Australiji, pa u Europi i, napokon nakon povratka, u osamostaljenoj Hrvatskoj.

Štedula se, zavisno od kuta iz kojega se gleda i retorike koja se upotrebljava, smatra »nacionalnorevolucionarnim borcem za slobodnu Hrvatsku«, što će reći, za izdvajanje iz Jugoslavije. Mirnim putem, naglasit će u ovoj knjizi nekoliko puta. No pripadao je onim emigrantskim krugovima koji se nimalo nisu libili upotrijebiti svaku vrstu nasilja u ostvarenju svoga cilja. Stoga su i njega smatrali »hrvatskim teroristom protiv Jugoslavije, miljenice Zapada, i sljedbenika Ante Pavelića i NDH«. Bila je to formula po kojoj je Udba svrstavala sve političke emigrante u isti koš.

Dakle, Štedulova ideološka pozicija ostala je nepromijenjena, od mladosti do smrti: uvijek je bio protiv Jugoslavije, ma kakva ona bila (čak i ako ga je besplatno osposobila da zarađuje svakodnevni kruh!), bio je uvjereni antikomunist, što je rezultat ondašnje nacionalističko–klerikalističke propagande i porodičnog odgoja a ne vlastitih spoznaja, te srbofob. No Štedul je iznenađujuće otvoren i iskren, za razliku od mnogih emigranata (a pročitao sam sijaset svjedočenja, od zadrtih ustaša, preko liberalno–demokratskih intelektualaca, do tzv. »hrvatskih proljećara «, emigranata nakon slamanja maspoka u prosincu 1971. u Karađorđevu). Naime, on će sam napisati da su se prosudbe njegove i njegovih istomišljenika »zasnivale uglavnom na tadašnjoj propagandi, kako onoj s Istoka, tako i onoj sa Zapada«. On se držao svoga hrvatstva kao jedinoga sidra koje mu je davalo smisao života i djelovanja.

No nakon povratka u osamostaljenu Hrvatsku i iskustava koja je stekao s novostvorenom vlašću, od najvišeg vrha, dr. Franje Tuđmana, do dna, privrženika svojih stranaka i stranaka krajnje desnice, nije našao stanje za koje se borio i o kojemu je sanjao. Ancien régime nije bilo moguće preko noći zbrisati!

U optužbama na račun Jugoslavije, komunista i Srba Štedul se služi općepoznatim i već prilično izlizanim stereotipima.Ali, ipak, otvoreno će reći: »Dugotrajna indoktrinacija čini svoje… havariju totalitarizma ne preživljuje samo egzistencijalni strah, nego ga preživljavaju i metode kojima se u totalitarizmu vladalo – neobuzdana korupcija, nepotizam, klijentelizam, nepoštenje. Mentalitet koji je u takvoj društvenoj truleži stvoren, a kojemu je oportunizam prirodan oblik ponašanja (istakao N. M.), vrlo je teško promijeniti.

Te se pošasti u Hrvatskoj još mnogi nisu uspjeli osloboditi.«

Taj se mentalitet, nažalost, u novostvorenoj Hrvatskoj (»užoj Hrvatskoj«, kako su govorili neki emigranti!) rascvao i proširio poput ambrozije![2]

U nekoliko navrata Štedul u svom tekstu ističe da je idealist: »Po svojoj sam prirodi idealist (konzervativnog smjera), koji prezire relativne istine.« Na tom mjestu pokušat će filozofski (ipak je on profesor filozofije!) obrazložiti što to znači (str. 537). (Nastranu što se nitko ne rađa niti kao idealist, niti kao realist, niti kao konzervativac etc., nego kao čovjek, a kakvu će »prirodu« izgraditi/steći najmanje ovisi o njemu.)

Dakle, riječ je o istini, pojmu istine. No, Štedul se na ovom mjestu suprotstavlja »relativiziranju istine«. »Da, točno je: istina ima onoliko koliko i ljudi. Ali to još ne znači da se stoga što ih je bezbroj, bilo koja od njih može olako odbaciti. Svaka je važna svome tvorcu i protagonistu, pa i meni moja.«

O kojoj i kakvoj istini govori Štedul?

Nakon čitanja ovoga predugačkog teksta (sveukupno preko 600 stranica), do 537. stranice, nismo saznali skoro pa ništa o istini emigrantske borbe za osamostaljenjem (»slobodom«) Hrvatske u kojoj da je Štedul bio uključen. On se ograničava da govori o istini vezanoj za atentat koji je Udba organizirala a izvršio Vinko Sindičić 20. X. 1988. u škotskom gradu Kirkcaldy, gdje je Štedul s porodicom živio nakon povratka iz Australije. Preživio je, unatoč tome što je pogođen sa šest metaka. Sindičić je uhvaćen i odslužio je dvije trećine kazne od 15 godina. Po tom atentatu Štedul je zapravo bio najviše poznat. Jedan od rijetkih koji je preživio Udbin atentat. No to je njegova subjektivistička istina, istina zbog koje piše ove memoare: »Pisanja memoara nisam se, dakle, prihvatio da bih nešto promijenio, nego da bih otežao posao onima koji bezobzirno sve mijenjaju i sve relativiziraju. Metci kojima su me nastrijelili nisu nikakvi metaforički metci, nego metci izvađeni iz mog tijela!« To više nije govor o istini. Niti onaj školnički, niti kreativno–estetski.

Ne možemo a da se ne sjetimo Krležina govora o istini iz Banketa u Blitvi, knjizi kanonskoj o totalitarizmu: »Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Sve je to već nerazmjerno bolje napisano u prošlosti u različitim varijantama, bez uspjeha, dakako. Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori… Štampati? Kome? Dokazivati? Kome?… Što bi preostalo? Lagati?… Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? U istini? A istina, što je istina?« (Banket u Blitvi, knjiga prva, Zora, Zagreb, 1964., str. 104).

Na kraju, što da radimo sa Štedulom: da ga sažalijevamo ili da ga osuđujemo? Puno je emigranata nakon 1945. pa do 1990. upropastilo svoje živote za himeru hrvatske slobode. Po gorčini koja izbija između Štedulovih redaka to jest istina. Ali i ona će biti zaboravljena kao i mnoge druge.

Nikica Mihaljvić, Književna republika, br. 7-12, 2022.

[1] S osobitim ponosom ističem »Zbornik radova Nove Hrvatske 1958–1990«, s bibliografijom, »Knjigohvat«, Varaždin 2020. 690 str.

[2] U jednom intervjuu Štedul je bio iznimno decidiran: »Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu. Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj posve preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom. Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.« 7dnevno, 27. ožujka 2020.

Nikica Mihaljević

Književna republika, Zagreb, br. 7-12, 2022.

 

Naklada Pavičić d.o.o. © 2024 | Izrada pr0ject1