U naše doba senzacionalizma i cvjetanja svih mogućih alternativnosti, praznovjerja, newageovskih prodora, znanstvene fantastike i kojekakvih obmana, potrebno je pozdraviti pojavu knjige »Tajna stigmatizacije« jer jednom uvelike egzotičnom pitanju pristupa seriozno. Dok se u medijima vrlo često o pojavi stigma, rana nalik na Isusove rane na križu, pristupa senzacionalistički, estradno, površno i s pokušajem stvaranja idola, knjiga, koja donosi dvije studije i stručni predgovor, tom se pojavom bavi vrlo smireno, trijezno iz dva aspekta: svjetovnog: psihološkog i medicinskog i crkvenog tj. teološkog. Vrlo je zanimljivo što i studija slovenskog liječnika internista i profesora s Medicinskog fakulteta u Ljubljani dr. Ivana Matka pod naslovom »Medicina o stigmatizaciji«, objavljena 1933. godine, i studija splitskog svećenika dr. Miroslava Matijace, rimskog doktora kanonskoga prava i psihologije, naslovljena »Enigma stigmatizacije« iz 1961. godine, djeluju iznimno svježe, gotovo kao da su pisane za ovo naše doba. Predgovor knjizi, objavljenoj u Nakladi Pavičić u Zagrebu, napisao je neuropsihijatar primarijus dr. Bartul Matijaca, te je ustvrdio da medicinska istraživanja fenomena stigmatizacije u proteklih sedamdesetak godina nisu polučila značajnije rezultate te medicina još uvijek nije sposobna protumačiti taj fenomen. Zanimljivo je da dr. Matko u svojoj studiji zauzima stav da će medicina biti sposobna razriješiti tu enigmu.

Stigme – izazov za znanost

Prva pojava stigmâ zabilježena je u povijesti kod sv. Franje Asiškoga, a kako je navedeno u studiji dr. Miroslava Matijace (1885-1963), sv. Franjo je stigme dobio na brdu Alvernu g. 1224. dok je bio u zanosu – ekstazi te je vidio boli Isusove na križu, osjećajno je zbog toga trpio, ali nije trpio osjetilno. Nakon vizije Serafina sa šest sjajnih i zažarenih krila koji je brzo letio prema njemu, kad je viđenja nestalo, osjetio je da ima ranu na prsnom košu i tajanstvene pečate boli na rukama i nogama. Dr. Matijaca u studiji navodi da je do kraja 19. stoljeća bilo zabilježeno oko 320 slučajeva stigmatiziranih osoba od kojih je samo 41 muškarac te navodi da na području istočnoga kršćanstva nije zabilježena takva pojava. Svi ti slučajevi nisu bili znanstveno obrađivani pa nije isključeno da je među njima moglo biti i pokušaja obmane. No kad se utvrdi da nema obmane, onda je fenomen stigmâ predmet proučavanja psihologije, parapsihologije i medicine i, dakako, teologije. Naime, ključno pitanje na koje se traži odgovor jest: jesu li stigme naravna pojava – tj. fenomen koji je sposobna vjerodostojno protumačiti psihologija, parapsihologija ili medicina – ili su pak nadnaravna pojava, poseban Božji zahvat odnosno čudo?

Teologija, kako u studiji zastupa dr. Matijaca, otvorena je svim necrkvenim znanstvenim istraživanjima toga fenomena i nije spremna zauzimati svoj konačni stav prije konačnog rezultata istraživanja necrkvenih znanosti. Teologija, koja je također znanost, ne želeći ništa prejudicirati glede fenomena stigmâ, dopušta i brani mogućnost da je pri stigmama riječ o posebnom Božjem zahvatu, što je razumljivo jer prava vjera nikada ne može uvjetovati Boga niti mu nijekati mogućnost posebnih zahvata, odnosno čuda.

Suprotstavljena mišljenja

Dr. Matijaca u studiji »Enigma stigmatizacije«, koju su 1961. godine šapirografom objavile sestre Naše Gospe u Zagrebu, pristupio je pitanju stigmatizacije kao teolog otvoren istraživanjima liječnika, psihologa, filozofa i, naravno, teologa i stavovima crkvenog učiteljstva i crkvene tradicije i povijesti, te je podrobnije na temelju relevantne literature obradio pojavu stigmatizacije kod osoba sa stigmama, kao što su: sv. Franjo Asiški, Louise Lateau (Belgija), Gemma Galgani (Italija), Therese Neumann (Njemačka) i Padre Pio da Pietrelcina. Navodeći brojne druge autore i rezultate do kojih su došli u proučavanju stigmatiziranih, teolog Matijaca otkriva kako su se tim fenomenom bavili brojni autori iz različitih naroda, da su održana čak dva svjetska medicinska kongresa o tom fenomenu te da među autorima ima puno suprotstavljenih pogleda i mišljenja koja on citira suzdržavajući se često od svoga komentara. Kroz povijest – kako se vidi iz objavljenih studija – bilo je mišljenja da bi stigmatizaciju trebalo smatrati patologijom: bolestima živaca, duševnim alternacijama, intenzivno doživljenim halucinacijama, bilo je pokušaja tumačenja toga fenomena na autosugestivnoj i hipnotičko-sugestivnoj osnovi, zatim kao fenomena izazvanog afektima, utjecajem čelične volje i vježbanja, tjelesnim osobinama stigmatiziranih ili kao fenomena vezanog uz pojave života bez hrane.

Matijaca kao teolog suprotstavlja se, pozivajući se na druge autore, nekim generaliziranjima, brzopletim rješenjima (npr. tumačenje pojave stigmatizacije kao histerije) ili suviše jednostranim tumačenjima pojedinih autora, koja su često posljedica nepoznavanja crkvenoga nauka ili teologije ili čak potrebe pojedinaca da se suprotstavljaju Crkvi i nadnaravnome. U svom suprotstavljanju on navodi druge autore koji takvim generalizirajućim, pristranim ili egzotičnim mišljenjima suprotstavljaju »preočite činjenice« iz ozbiljne psihologije ili medicine. Kao teolog, Matijaca ne želi isključiti mogućnost da je pojava stigmatizacije poseban Božji zahvat, dakle nešto nadnaravno, ali nipošto ne želi tvrditi da ta pojava jest nadnaravna, da je dobivanje stigmâ čudo ili poseban Božji zahvat.

Crkva i stigme

U studiji dr. Matijaca navodi da je do 1937. Crkva proglasila oko 60 stigmatiziranih osoba blaženima ili svetima, a kasnije je još blaženom proglašena Therese Neuman a svetim Padre Pio, no ni jedna od tih beatifikacija ili kanonizacija nije utemeljena na pojavi stigmâ već na kreposnom životu u herojskom stupnju tih osoba. Crkva, naime, ne dopušta za života čovjekova kult njegove ličnosti, dakle ni stigmatiziranih; ona daje sud o određenom čovjeku samo poslije njegove smrti i nakon najstrožeg istraživanja svih dostupnih detalja njegova života. Sveta Stolica je npr. dala ispitati neobične činjenice pripisane jednom od najpoznatijih stigmatika Padru Piju i nakon pomnog znanstvenog istraživanja, uključujući i medicinsko, izjavila da ne može kazati da su te pojave nadnaravne. Ta izjava ne isključuje da one možda i jesu nadnaravne, a priopćeno je da Crkva to ne može potvrditi. Padre Pio proglašen je svetim, ali ne na temelju stigmâ, već na temelju sveta života.

Istodobno Crkva može i danas pokazati i potvrditi – a to i čini – izvanredne Božje zahvate, prava čudesa (kao što su ona pomno ispitana lurdska), no važno je da su se ta čudesa dogodila na osobama normalne konstitucije, a priznaju se samo ona kad je riječ o organskoj, medicinski dijagnosticiranoj bolesti i kad je ozdravljenje kompletno i trenutačno.

Zanimljivo je da je Crkva dopustila liturgijsko slavlje stigmatizacije sv. Franje (17. rujna) i sv. Katarine Sijenske (3. travnja), no liturgija je kriterij vjere samo onda kad je bezuvjetno vezana s dogmatskom istinom, a nipošto kad se radi o povijesnim činjenicama ili legendama. Tako je Crkva dopustila i slavlje Gospe Lurdske, a da time ne obvezuje sve vjernike na vjeru u lurdska ukazanja. U enciklici Pija XI, izdanoj o 700. obljetnici stigmâ sv. Franje, ne kaže se da su stigme miraculum – čudo nego mirus eventus – čudesni događaj, čudesna pojava.

Naklada Pavičić d.o.o. © 2024 | Izrada pr0ject1