Pismo što ga je, nakon pročitanih memoara „U službi savjesti“ Nikole Štedula, autoru knjige uputio zagrebački pravnik Petar Radić (r. 1946. u Lisicama kraj Ljubuškog), politički djelatnik koji se devedesetih među ostalim isticao inicijativama za priznanje Republike Hrvatske, kao i radom na prikupljanju međunarodne humanitarne pomoći za Hrvatsku.

 

 

Poštovani prijatelju Nikola!

Kao skroman čovjek nisi imao potrebu pohvaliti se viješću o izlasku iz tiska svoje knjige pod naslovom „U SLUŽBI SAVJESTI / Memoari“, pa sam tu vijest doznao slučajno, krajem mjeseca ožujka 2021., iz ranojutarnje reklame Naklade Pavičić objavljene na prvom programu HTV-a.

Odmah sam naručio knjigu te sam je pažljivo, s velikim zanimanjem i pozornošću, proučio, a zatim sam se više puta vraćao na pojedina poglavlja, misli i poruke.

Dopusti mi da u nastavku ovog pisma pobliže iskažem svoje dojmove o knjizi.

 

Prvo: za pisanje i objavljivanje ovakve izuzetne knjige (s imenima i prezimenima pojedinaca koji su osobno ili kao naredbodavci sudjelovali u počinjenju stravičnih zločina prema hrvatskom narodu) trebala je velika hrabrost koju poznaje samo neustrašivo hrvatsko srce koje istinski voli svoju domovinu Hrvatsku.

 

Drugo: ovo književno djelo sadržava vrlo vrijednu povijesnu građu koja je dragocjena u izučavanju čitavog spleta povijesnih i vrlo kompleksnih političkih okolnosti pod kojima je stvarana Republika Hrvatska.

 

Treće: knjiga u cijelosti raskrinkava udbašku demagogiju da su krvave likvidacije hrvatskih emigranata opravdano poduzimane radi sprječavanja terorizma i zaštite građana od ekstremnih elemenata.

Naime, vrlo si zorno prikazao i objasnio da se jugoslavenska UDBA, uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice, perfidno služila obmanama i lažima kako bi se kod potlačenih građana izazvao strah od hrvatskih emigranata, a sve u cilju zaštite protuhrvatskog, komunističko-diktatorskog režima i zadržavanja golemih političkih i materijalnih privilegija koje su stekli pojedinci prolijevajući hrvatsku krv.

Kao legalist jasno pokazuješ da domoljubno stremljenje Hrvata za svojom suverenom nacionalnom državom nije nikakvo ekstremno ponašanje, jer svaki narod, pa tako i hrvatski, ima pravo na samoodređenje i uspostavu samostalne i suverene države u kojoj je zajamčena zaštita temeljnih prava i sloboda svakog čovjeka te zaštita neponovljive ljudske osobe, njezinog dostojanstva i socijalne sigurnosti.

U tom kontekstu jasno je dano do znanja da si bio i ostao zagovaratelj plemenite ideje nacionalnog pomirenja i nacionalnog jedinstva hrvatskoga naroda, a takva plemenita ideja ne sadrži niti jedan element ekstremizma te, ni u kojem pogledu, ne predstavlja opasnost za sigurnost građana.

Pravi primjer ekstremizma i terorizma jest atentat koji je jugoslavenska UDBA, dana 20. listopada 1988., izvela pred vratima tvog doma u Škotskoj gdje je atentator Vinko Sindičić hladnokrvno ispucao u tvoje tijelo šest metaka, pa je, prema presudi škotskog suda, „za bešćutan, proračunat i pomno planiran pokušaj ubojstva gospodina Štedula“, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od ukupno 15 godina.

Na neki način ostao sam iznenađen kada sam, čitajući knjigu, osjetio da u tebi, kao žrtvi jugoslavenske UDBE, ne postoji niti trunka mržnje prema bilo kome, čak niti onda kada, u dubokoj boli koja prodire do srca čitatelja, pišeš o nesretnoj sudbini svojeg voljenog brata Petra koji je, kao i mnogobrojni drugi Hrvati, izgubio život u blajburškoj tragediji:

„Petar se nikad nije vratio kući, niti smo ikada dobili informaciju što se s njim dogodilo nakon što se njegova postrojba predala britanskoj vojsci, koja ih je vlakom iz Villacha u Austriji, preko Jesenica u Sloveniji, poslala u ruke partizana, uz lažno obećanje da ih šalje u Italiju. Još ni danas nije istraženo u kojem rovu leže masakrirana tijela našeg Petra i njegovih drugova. Uz brata Petra vežu me drage uspomene. Prošlo je već više od sedamdeset godina otkako ga nema, ali nema dana da ne pomislim na njega. Još mi strašno nedostaje.“

„Na ovakvim bi primjerima o ljudskoj psihologiji možda mogli nešto naučiti i oni koji misle da je normalno ostaviti na tisuće mrtvih u masovnim grobnicama, u očekivanju da će ih njihovi najmiliji zaboraviti. I da je nevažno nastojati identificirati žrtve i upriličiti im pogreb i dostojno obilježiti mjesta njihova zemaljskog počinka.“

 

Četvrto: tvoja knjiga je po mnogočemu značajno i osebujno djelo u kojem je do srži rasvijetljena istina o patvorenosti tzv. zapadnih demokracija u odnosu prema Hrvatskoj i Hrvatima.

U tom smislu knjiga svakako ima svoju prosvjetiteljsku dimenziju, pa bi je trebali pročitati naši mladi Hrvati prije nego što dignu ruke od vlastite domovine i kupe kartu u jednom smjeru za Irsku, Njemačku ili neku drugu zemlju zapadne demokracije u kojima, u najvećem broju slučajeva, dosegnu ‘položaj’ skladištara, konobara, perača posuđa ili njegovatelja starih i nemoćnih čangrizavih „Übermenscha“.

U vezi s navedenim imam potrebu citirati jednu od tvojih izuzetno važnih poruka našim mladim Hrvatima koju si izrazio na vrlo jednostavan i svima razumljiv način:

„Ovu borbu s australskom birokracijom ovdje i osobito u prethodnim poglavljima ne opisujem tako opširno s namjerom da izazovem nečije sažaljenje, nego da bih pokušao utjecati na svijest naših mladih ljudi o važnosti vlastite nacionalne države.

Čini mi se da mnogi ne uviđaju da država nekog drugog naroda nikad na isti način nije i domovina emigranata. Nažalost, ‘država primateljica’ uvijek je za bjegunce, useljenike i ‘trajno gostujuće radnike’… samo pomajka, s birokracijom opterećenom predrasudama i posebnim interesima. Očito je Einstein imao pravo kad je rekao da je teže razbiti predrasudu nego atom.“

 

Peto: svako novo poglavlje tvoje knjige otkrivalo mi je s kolikom si preciznošću predviđao razvoj političke situacije, uključujući nažalost i one najcrnje ratne scenarije koji su se dogodili u razdoblju 1990.-1995., ali i one crne scenarije koji se odnose na (ne)uspostavu pravne države, o čemu si napisao:

„Kad smo osnivali domovinski Hrvatski državotvorni pokret u Zagrebu 1990., neki su me prijatelji pitali što će nam državotvorni pokret kad već imamo državu. Odgovarao sam da će nam organizacija poput našeg HDP-a još dugo biti potrebna, sve dok se Hrvatska ne izgradi kao uređena, ozbiljna, sigurna, pravna i funkcionalna DRŽAVA. Nisam im bio uvjerljiv, jer oni su istinski vjerovali da je država već stvorena. Moram biti pošten i priznati da ni sâm nisam mislio da će put prema neovisnoj hrvatskoj državi potrajati baš tako dugo. I da još traje.“

„Ne želim generalizirati, ali mislim da dobar dio svih naših današnjih nevolja ima korijen baš u pravosuđu. Tu je virus iz totalitarnoga sustava još potentan.“

Nažalost, i ti, i ja osjetili smo na vlastitoj koži što znači nefunkcioniranje pravne države u našoj domovini. Za razliku od učinkovitog škotskog suda na kojem je prvostupanjsko suđenje atentatoru Vinku Sindičiću trajalo samo 15 dana (od 19. 4. do 4. 5. 1989.), na sudovima Republike Hrvatske ti već godinama pokušavaš naplatiti naknadu štete od atentatora koji je, hladnokrvno i bez trunke savjesti, u tebe ispucao šest metaka samo zato jer si Hrvat koji neizmjerno voli svoju domovinu Hrvatsku.

Ja već punih 27 godina vodim radni spor protiv bivšeg poslodavca (javne ustanove koju financira državni proračun Republike Hrvatske), jer sam protuzakonito izbačen s radnog mjesta samo zato što sam, kao Hrvat, pokušao spriječiti krađu humanitarne pomoći koja je za vrijeme Domovinskog rata stigla poslodavcu (javnoj ustanovi) zahvaljujući mojim apelima za priznanje Republike Hrvatske i apelima za humanitarnu pomoć koje sam, o svom trošku, slao na brojne međunarodne adrese.

Nakon čitanja tvoje knjige, svaki puta kad pogledam zgradu Općinskog radnog suda u Zagrebu (tzv. Palača pravde preko puta Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“) pomislim da kao Hrvat, pred sudovima Republike Hrvatske, imam upravo onoliko prava koliko su prava imali australski Aboridžini u Australiji prije 1967. (tj. prava koje uživaju klokani) koje si spomenuo u svojoj knjizi u kontekstu nepriznavanja i kršenja temeljnih ljudskih prava.

Za razliku od tebe i mene, pripadnik srpske nacionalne manjine Saša Kosanović (nekadašnji novinar HRT-a, sada novinar tjednika „Novosti“ Srpskog narodnog vijeća) ostvario je ustavom zajamčeno pravo da hrvatski sudovi u razumnom roku odluče o njegovom tužbenom zahtjevu u radnom sporu, pa se imenovani gospodin, na svojem Facebook profilu, javno pohvalio kako je, „dok trepneš okom“, za malo više od dvije godine, u njegovu korist uspješno okončan radni spor protiv HRT-a, i to pravomoćnom presudom kojom je HRT-u naređeno da imenovanog gospodina hitno vrate na posao.

Kada bih, kojim slučajem, javno protestirao da sam, kao Hrvat, pred hrvatskim sudovima, očito neravnopravan po duljini trajanja radnog spora u odnosu na imenovanog pripadnika srpske nacionalne manjine Sašu Kosanovića, tada bi me pripadnici te iste nacionalne manjine zasigurno prozvali zbog ‘govora mržnje’ i zalijepili mi etiketu ‘ekstremnog desničara’, iako je, u ovom mojem slučaju, jedino ekstremno to što hitni radni spor Hrvata pred hrvatskim sudovima traje ekstremno dugo – punih 27 godina, nalazi se tek u fazi prvostupanjskog suđenja i ne vidi mu se skori završetak.

 

Šesto: iskazujem ti neizmjerno divljenje jer si uspio čitatelju neposredno, jednostavnim i razumljivim jezikom, prenijeti i dočarati vlastito gorko iskustvo preživljavanja udbaškog atentata te osobne žrtve i goleme duševne boli koju si podnio kako bi, u ime načela nacionalnog pomirenja i stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske, na zahtjev predsjednika dr. Franje Tuđmana, pristao surađivati s tim istim udbaškim strukturama koje su naručile tvoje ubojstvo u Škotskoj i koje su ti, nažalost, i u novoj Hrvatskoj nastavile raditi o glavi (kako si to lijepo opisao u svojoj knjizi).

Od poglavlja „Atentat“ pa sve do poglavlja „Ja, atentator na papu Ivana Pavla II.“, knjiga pobuđuje kod čitatelja buru najrazličitijih emocija te, po mojem mišljenju, predstavlja savršen i vrlo inspirativan filmski scenarij prema kojem bi, primjerice gospodin Jakov Sedlar, napravio izvanredan film ili dramsku seriju u kojoj bi svaka sličnost likova sa osobama iz političkog života Republike Hrvatske i pripadnicima jugoslavenske UDBE, nažalost, bila stvarna i neslučajna.

Uostalom, niti jedan domoljub ne može ostati ravnodušan čitajući tvoju knjigu u dijelu koji glasi:

„Predsjednik je pogledao prema Šušku, koji tijekom razgovora nije rekao ni jedne riječi i koji se nije prestajao gnijezditi u svom stolcu, a onda opet prema meni rekavši:

‘Rečeno mi je da ste vi već bili uključeni u nabavku ratne opreme, pa ako nemate ništa protiv, biste li se bili voljni baviti takvim poslom?’

Odgovorio sam da sam spreman raditi sve što bude potrebno.

‘U tom slučaju, Gojko vas već sutra može odvesti na sastanak s Josipom Perkovićem. On radi na koordinaciji takvih aktivnosti. Razgovarajte s njim i vidite što zajedno možete učiniti.’

Iskreno, u prvom sam trenutkui pomislio da se Predsjednik šali. Nisam mogao vjerovati da ozbiljno može predložiti nešto takvo, jer bila je javna tajna tko je Josip Perković i što je radio u Jugoslaviji sve do njezina raspada.  I kako se probio u sam vrh jugoslavenske tajne policije, Udbe. I da je u Zagrebu bio ključna osoba odgovorna za progon hrvatskih političkih emigranata. I da je, na kraju krajeva, bio organizator moje likvidacije 20. listopada 1988. (što u vrijeme razgovora s predsjednikom Tuđmanom još nisam znao).

Nažalost, Predsjednik se nije šalio. U nevjerici sam ga upitao:

‘Postoji li neka druga osoba s kojom bih mogao raditi, jer praktički je nemoguće da se između mene i Perkovića postigne stupanj povjerenja nužan za obavljanje zajedničkog posla. Osim toga, Predsjedniče, vjerojatno vam je poznato da je Perković vodio aktivnosti u inozemstvu zbog kojih sam i sâm bio jedna od mnogih žrtava.’

Još dok sam govorio o Perkovićevim zaslugama u progonu hrvatskih političkih emigranata po svijetu, primijetio sam da Predsjednik jedva čeka da završim. Kad sam završio, pomalo razdražljivo je rekao:

‘Te ćemo stvari rješavati nakon rata! Sada još nije vrijeme.’

Kako ostati vjeran načelu o nužnosti nacionalnog pomirenja, a odbiti suradnju s Josipom Perkovićem? Pomirenje ne podrazumijeva pružanje ruke prijatelju, nego pružanje ruke (dojučerašnjem) neprijatelju. Ako nisam kadar raditi s bivšim neprijateljem koji je promijenio stranu i koji (barem deklarativno) prihvaća demokratski sustav, slobodu, hrvatsku državnu samostalnost i zajedničko djelovanje sa sinovima ustaša i partizana, onda moja vjera u nacionalnu pomirbu ne vrijedi ni pišljiva boba.

Bio sam u klopci iz koje nije bilo moguće izaći bez rana (Bože dragi, zar onih šest iz Kirkcaldyja nije bilo dovoljno!). Ako suradnju s Perkovićem ne prihvatim, iznevjerio sam sebe i nanio štetu Domovini; ako prihvatim, narugao sam se svim Perkovićem žrtvama, među kojima je moja najmanje važna.

‘Pristao sam na suradnju s Josipom Perkovićem’, rekao sam Shirley kad smo ušli u stan.

Nakon što se malo pribrala, Shirley je počela postavljati pitanja, više samoj sebi, nego meni:

‘Je li moguće da u cijeloj Hrvatskoj nema nikog drugoga s kim bi mogao raditi osim Josipa Perkovića? Zašto baš s glavnim čovjekom hrvatske Udbe? I to u Zagrebu. Kako nađoše baš nekoga tko nas je špijunirao i tko je vjerojatno odgovoran za ubojstva nedužnih ljudi? Što je to s našim predsjednikom? Misli li on svojom glavom? Zaboga, pa Perković je prokleti udbaš! Prokleti udbaš!’“

 

Sedmo: iskazujem ti priznanje iz razloga što si hrabro naglasio istinu koja je, između ostalog, vrlo jasno i razumljivo iskazana u slijedećim citatima iz tvoje knjige:

„Teško je razumjeti tu paradoksalnu situaciju, da je Predsjednik dopustio da se u sam vrh nove demokratske vlasti ugnijezde ljudi koji su svoj cijeli dotadašnji život uložili u borbu protiv demokracije i u čuvanje nedemokratske Jugoslavije. Ljudi koji su bili spremni počiniti i najteže zločine da spriječe hrvatski narod u borbi za slobodnu i samostalnu nacionalnu državu. Ljudi koji su dokazanim demokratima i iskrenim domoljubima dopuštali samo jedno, da pod nadzorom Udbe i KOS-a odu krvariti na bojište – u nadi da će tamo izginuti.“

„Ova epizoda s Perkovićem i Sindičićem u glavnim ulogama razotkriva razlog zašto stare boljševičke strukture nisu čak ni ozbiljno pomišljale na ideju o pomirbi, a kamoli je prihvaćale. Jer pomirba bi podrazumijevala da se počnu ponašati i živjeti na častan način, onako kako se živi u pravnoj i pravednoj državi. A živjeti i ponašati se časno i pošteno uključuje i priznavanje vlastitih nečasnih djela. Takvu državu oni nisu mogli podnijeti. Za njih bi ona, sa svim svojim Štedulima, bila nemoguće mjesto za život.“

„Cijeli su me život pratili (u prenesenom, ali u najdoslovnijem smislu te riječi) ljudi koji su tvrdili da o meni znaju i ono što ni sâm o sebi nisam znao, pa kad su već njihove istine o meni imale pravo na javni život, mislim da ne griješim ako zaključim da nekakvo pravo imaju i moje istine o meni (dakako i o njima, tima koji su me pratili). Moji su me psi krvosljednici nekoliko puta pokušali i ubiti, zašto onda ja ne bih imao pravo izraziti zadovoljstvo što u tome nisu uspjeli. I reći kako su ti pokušaji izgledali iz kuta onoga koji pun olova leži na prašnjavom pločniku. To su samo dvije istine, reći će oni. Jesu, dakako, ali, kako god okrenuli, moja je istina da su oni pucali u mene, a ne ja u njih. S tim što to nisu dvije interpretacije. To su njihovi metci i moja krv.“

 

Osmo: kao neumorni borac za slobodu hrvatskog naroda i žrtva jugoslavenskog udbaškog atentata, ti, poštovani prijatelju Nikola, zauzimaš značajno mjesto u povijesti stvaranja Republike Hrvatske, što je potvrdila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović kada te je zasluženo odlikovala Redom Stjepana Radića.

Objavom ove knjige, u čije si pisanje nesebično uložio golemi intelektualni, duhovni i fizički napor te svoje dragocjeno vrijeme, ostavio si svojem narodu vrijedno političko-dokumentarno djelo koje šalje poruku da, zbog nebrojenih hrvatskih žrtava koje su ostavile svoje živote na oltaru domovine, moramo nastaviti izgrađivati i braniti hrvatski suverenitet i slobodu jedine nam domovine Hrvatske, kao najveće svetinje i vrijednosti koju nam je Bog podario, odnosno da „… zajedno nastavimo putem prema (još nedosegnutom) cilju Hrvatske sreće i blagostanja – postojano, odlučno i uspravno“.

Uvjeren sam da će tvoje poruke naći siguran put do srca brojnih čitatelja u domovini, u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Boki kotarskoj te širom svijeta (od europskih zemalja do SAD-a, Kanade, Argentine, Čilea, Australije, Novog Zelanda i dr.), gdje žive mnogobrojni iseljeni Hrvati i njihovi potomci koji, nažalost, više ne govore hrvatski, ali istinski vole Hrvatsku i s njom osjećaju posebnu povezanost, jer je to domovina njihovih pradjedova i ovdje u Hrvatskoj su njihovi korijeni.

Postoji nada da će knjigu pročitati i oni pojedinci koji su se teško ogriješili o svoj vlastiti hrvatski narod pa im se (nakon čitanja tvoje knjige) ipak probudi savjest da su trebali raditi u službi svojeg hrvatskog naroda, a ne u službi UDBE.

 

Deveto: tvoja hrabra supruga, poštovana gospođa Shirley Helen Štedul, također zaslužuje da joj se iskaže golema zahvalnost na svemu što je učinila za našu i njezinu lijepu domovinu Hrvatsku, ali i na tome što je čitateljima dala najbolji odgovor na pitanje „Tko je Nikola Štedul?“, a taj odgovor glasi:

„Moj suprug je pravedan i pošten čovjek. On ljubi pravdu i slobodu više nego sam život i te će vrijednosti braniti do posljednjega daha.“

 

U Zagrebu, 4. svibnja 2021.

 

Tvoj prijatelj Petar Radić

 

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 6. lipnja 2021.

Naklada Pavičić d.o.o. © 2024 | Izrada pr0ject1