Ana Došen je 1. siječnja 2014. u svom domu u Zagrebu proslavila 94. rođendan, a Naklada Pavičić i njen glavni urednik Josip Pavičić podarili su joj prekrasan poklon – knjigu svojevrsne memoaristike pod nazivom “Ana Došen: Istarska učiteljica”, podnaslovljene kao “Uspomene iz Zone B” – s poštanskom markom na naslovnici, Zračna pošta S.O. TRSTA V.U.J.A., od 50 jugolira na kojoj težak vodi tovarića natovarenog brentama, a iznad na nebu avion u slobodnom letu. Ista marka je i na poleđini knjige uz biografiju Ane Došen i s pečatom preko marke na kojemu stoji: Buje – Istra – Zagreb 52000 i s datumom 01. 01. 20.
Naravno, iz svega ovog se već može iščitati veliki dio Anine biografije i životnog puta koji ju je iz rodne Krnjeuši u bosanskom Pounju (kod Bosanskog Petrovca) vodio preko Bjelovara, gdje se u onom ratnom vihoru skrasila njena obitelj, a i danas dio tamo živi, preko školovanja u Zagrebu, Koprivnici, Sarajevu, pa rada u okolici Tuzle, Babincu kraj Bjelovara i onda ujesen 1945. s prvim slobodnim koracima došla u malu Španidigu kraj Rovinja i na Bujštinu u tzv. Slobodni teritorij Trsta ili Zonu B da podučava hrvatsku djecu hrvatskom jeziku, ali i da se skupa s njima bori u dokazivanju pred međunarodnim silnicama kome pripada Istra.
Knjiga ima 253 stanice, pisana je u trećem licu, s mnogim zanimljivim sačuvanim literarnim crticama učiteljice Ane u nemirnom istarskom okruženju. To ukazuje na izuzetan doprinos urednika u oblikovanju i sređivanju bogate građe, usmenih i pisanih svjedočanstava učiteljice-inspektorice koja je ujedno i mala povijest školstva u Istri nakon Drugog svjetskog rata, kojega je skupa s Anom stvaralo pedesetak sličnih učitelja priko Učke poslanih dekretom da se uključe u tu novu povijest Poluotoka.
Naravno, ono prvo iskustvo i dodir s Istrom posebno se pamti, kao i put preko Opatije, Labina i Vodnjana, gdje je Ana s kolegicom ostavljena na prašnjavoj cesti zbog kvara na nečemu što se zvalo autobus-kurijera, te uspomene na nekog Bumbara koji ju je drugi dan na voziću s tovarom odvezao do Španidige na njen prvi susret s mještanima i đacima i s uputom da se javi u NOO i pročelniku Bormeu, povjereniku za prosvjetu u Rovinju. Ta za nju mitska Španidiga u njenim sjećanjima je i svojevrsna paradigma slike onoga kako danas izgleda taj dio turističke Rovinjštine.
Mještani su dobili poduku o pismenosti, otišli trbuhom za kruhom, kao mali Frane koji se nakon talijanskog iskustva vratio na starinu i 1995. organizirao 50. obljetnicu dolaska učiteljice Ane, nestalo je Zona A i B, turizam je usisao selo u grad a ostaci stare škole svjedoče da je baš tu sve počelo. Pored napuštenih kuća Pifara dosta ih je pretvoreno u kuće za povremene boravke. Uz Rože, nekadašnje Rojniće, Černeke, Matoševiće, Doblanoviće, Buršiće, Bugarine, Fabriće, Mofardine, Grbavce, Pamiće, Bratuliće, Prodane, Knapiće, Karloviće, Poropate, Pauletiće, Košare, Debeljuhe, Fabriš-Tkalce, Zanfabre, Kmačiće, Orbaniće… ima i novih kuća i stanovnika: Slovenaca, Slavonaca, Bosanaca, Mađara. I s njima je Španidiga ostalo i dalje rasuto, prostorno veliko selo.
Pisala je o tome Anka u Glasu Istre u prosincu 1993. u tri nastavka. Ono što je u ovoj knjizi sjećanja važno i korisno se na to danas podsjetiti su imena, ljudi, događaji koji su Istru oblikovali tih prvih poratnih godina, jednako onih domaćih i onih pridošlih po zadatku i dekretu, a Ana Došen se još živo sjeća mnogih od njih. Kako se onda i danas život Poluotoka zrcalio najviše na stranicama Glasa Istre, nakon rata na Bujštini i Hrvatskog glasa, Ana je i tu ostavila trajnog otiska kao suradnica.
Činjenica da je vrlo brzo savladala dijalekt i znala kušeljati po domaću (“kako da je naša” govorili su mještani) Ljubo Pavešić joj je povjerio ulogu Jurine i Franine koje je pisala za novine i radio, a popela se i na tada vrlo žive kazališne daske na Bujštini, najprije kao šaptačica, pa onda i kao glumica kod Marka Foteza, Mladena Markova i kasnije supruga glumca Pave Dobuda.
Poznato je da je Tone Dobrila Vivere svoj ratni put prošao preko bjelovarskih brigada i bataljona, kao i komandant oslobođene Koprivnice i da se vrtio u Istru kao prosvjetni i kulturni animator, iz tih je krajeva u Istri po vojnom zadatku došao i Danilo Ribarić, kasnije Anin kolega na Bujštini, a mnogo je izbjeglih Istrana ‘20-ih godina našlo svoj novi život u ovom kraju, pa ne čudi da su baš od tuda učitelji poslani u Istru na opismenjavanje Istrana. Danas su neka druga vremena, evo bilježimo i Istranke koje odlaze u bjelovarski kraj u tamošnje škole.
Prvo ime koje Ana spominje je Antun Host iz Labina koji je nju i ostale učitelje dočekao u središtu Oblasnog narodnog oslobodilačkog odbora za Istru, a bio je također učitelj i načelnik za prosvjetu i po Aninom pisanju “ratne 1944. otvorio je prvu hrvatsku osnovnu školu u Svetom Donatu na Buzeštini”, a on ju je i pito gdje bi željela učiteljevati? Drugi je bio Borme u Rovinju, a onda je ušla u kortu barba Antona Rože u Španidigi. Onaj Bumbar s vozićem nažalost je ostao bez imena i prezimena. Ovdje je zanimljivo primijetiti da ona zapisuje da su je zatekli udžbenici “Zrno znanja, čitančica za učenike osnovnih škola”, autora Barca i Pervana, izdano 1945., a da za “Istarsku početnicu za narod” nikad nije doznala tko joj je autor te da je kasnije prvi put čula da ju je “1945. izdao Oblasni NOO za Istru”.
U Španidigi ili na stanciji Šarižol od srca je prima obitelj Roža, čiji je predak Mate sa Žminjštine stigao ovdje, pa sve do premještaja na Bujštinu u Kršete u studenome 1946., odnosno u proljeće ‘47. čiju odluku potpisuju Petar Žmak i Milutin Ivanušić, a primio je Petar Perić, referent za hrvatske škole Bujštine, Ana je naučila kratku i burnu povijest Istre, s djecom obišla okolicu, počela se služiti dijalektom, svjedočila i neugodnim događajima kao smrti majke osmero djece na pragu svoje kuće od ruku “naših druži”, kao i progonu onih ženskih ostataka von Huetterota, bila kuma na bermama i stekla do danas neraskidiva prijateljstva (Milica i Albina), ali i zahvalna onima poput Šime Rabara i Mihe zvanog Picupare koji su joj od srca pomagali.
Na živoj i politički vrlo aktivnoj Bujštini Ana susreće pisca Vikotra Cara Emina u njegovu opatijskom domu, u pratnji Riječanina Mirka Permana 1949., koji se ne malo začudio kada je čuo da Ana piše Jurinu i Franinu u Hrvatskom glasu, kojega uređuje Ljubo Pavešić, pa je o tom “slučaju” pisao u Knjiženim novinama, glasilu pisaca Jugoslavije. Sjeća se i prefriganih Slovenaca koji su pisali parole na svoj način, na gostionicama bi pisali: Tukaj smo Slovenci, a na ruševnim kućama: Tukaj je Jugoslavija! Spominje i domaće učitelje Vivodu i Sirotića s kojima je trampila svinjsku mast za maslinovo ulje.
Očarala ju je Materada sa svojom još živom i snažnom hrvatskom tradicijom koja je prednjačila u tim političkim previranjima sve do 1954. kada se ukidaju Zone i kada Tito s vrhom dolazi u Buje kao počasni građanin nakon velike seobe iza koje je ostalo 3.099 napuštenih zgrada i s 9.196 hehtara napuštene zemlje, o čemu piše Lino Šepić iz Marušići 2002., također Anin kolega iz tih dana. Na Bujštini zatiče mnoge svoje kolege, neki su već ovdje i sklopili brak.
To su: Ante Banko, Ana Debeljuh, Rudi Udier iz Karlovca, Joža Šraj iz Čakovca koji će oženiti Dalmatinku Mirjanu, Marija Šeparović, Ljudmila Vodinelić, Dušan Perhat, Miloš Ribarić, Slavonac Ivan Vencel, Ivo Ivković, Ličanin Ivo Kosović koji je oženio plavokosu učiteljicu Katicu, pa bračni par Škrinjarić, Tone i Milka Crnobori koje Ana s posebnim pijetetom opisuje, posebno Milku Vinkuranku koja je imala spisateljskog dara i zbog koje je i sama u Vinkuranu našla svoj ljetni dom u koji stalno dolazi; Drago i Orieta Šantić, Vjeko i Savka Fanuko, Marica Diraka, pa Čakarići, Arapovići, Benjak, Dodoja, Josip i Jelka Milković, Ivica Piršl, Boro i Štefica Tadić, Eugen Geno Mesarić, Tugomir Kovačević, Marija Mazi iz Kmeti ili Valice.
Bilježi ona i imena poput Jakova Žuveleka, Barbaru Željeznak iz Martinčića, Jovu Jovića iz Kaštela, Ivu Brstila, Stjepana Bednara, Tomu Bučinu, Nigovića, Panjkovića, Peršića, vrsnog harmonikaša Srećka Ružića, ravnatelja đačkog doma u Bujma Rikarda Mišurca, direktora gimnazije Antu Crvelina i načelnika za prosvjetu Ivu Carića, mještana iz Picudari, Kršeta, Monte Kuka, plaće od 7.000 jugo-lira, Juricana, Brtonigle, Svete Marije na Krasu, stana i hrane kod obitelji Rika Soše, Petrovije, svog usavršavanja u zvanje inspektorice školstva, neugodnih popisa birača, proslave 1. maja u Trstu s krivotvorenim iskaznicama i bombaškim napadima na kolonu, pučkog tribuna Antuna Š. koji je govorio tako da ga niko ne kapi, bračnog para Bressan, Kubertona, Babića, Savudrije.
Posebno joj je u sjećanju kolega Danilo Ribarić, koji je trebao biti prvi istarski general, ali je on to odbio jer je želio biti običan učitelj, a s njim i s njegovom Marijom se Ana družila u Zagrebu gdje su oboje prebačeni na nove zadatke. Na njeno mjesto te posljednje godine na Bujštini doći će inspektori Petar Dolar, Nazario Agarinis i Ante Crnobori. Obišla je pješice Bujštinu i sve do Kopra – da bi pjevala u tamošnjem zboru – preko Tribana, Burula, Brda, Kučibrega, Momjana, Merišća, Oskoruša, Marušića, Kostanjice, Grožnjana, Oprtlja, Krasice, Bijelih Zemalja, do Kaštela, ili Kršeta, Nove Vasi, Bužinije, Novigrada, Dajle, Fjorina, Lovrećice, Umaga, Monteneta, Murina, Medigije do Gamboca.
Dakle, knjiga koju bi svaka istarska škola trebala imati u svojoj knjižnici, kao i mnogi s Rovinjštine i Bujštine čije je sudbine Ana Došen utkala u svoja sjećanja. Poput one učiteljice Ljubice Ivezić, Magdalene Banić Krklec, koje su to ranije učinile, ili Jetrva Franić u Puli, o čemu je također nešto zapisano.