Jednom u doba kad je nestajao Boričevac, 2. kolovoza 1941. jedan od idejnih aktera toga slavnoga “oslobodilačkoga ” pothvata Milovan Đilas napisao je u listu Borba svoj poznati pamflet “Plemenita mržnja”. Pozivao se s puno otrovnoga zadovoljstva na riječi svoga duhovnoga učitelja druga Staljina, koji je za njega bio “veliki vođa naprednog čovječanstva” i citirao ga: “Neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči mrziti ga… Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jest danas dubina mržnje prema neprijatelju…”

Strašno oksimoronsko stoljeće dvaju svjetskih i našega Domovinskoga rata donijelo je tri krvoločna ideološka sustava bazirana na istim principima: fašizam, nacizam i komunizam. Laž, ubojstva i pljačka temelji su na kojima je trebalo sagraditi sretan novi svijet. Još nešto kao važan ontološki stup bila je ta mržnja koju toliko slavi drug Đilas. Mržnja u kojoj su odgajani gojenci takozvanih “osloboditelja”, a u biti melasa sastavljena od četnika, komunista i svih onih koji nisu željeli postojanje hrvatske države, kao što je to i danas. Jer, toga strašnoga dana kad su borci za “pravdu” navalili na nebranjeni Boričevac, toga toploga kolovoza na samom početku rata za jugoslavenske prostore, nije ih vodila strast na mah, osveta za neko od Boričevljana počinjeno zlodjelo, ne, njih je vodila neobjašnjiva metafizička sotonska mržnja koja se uzgajala na ovakvim ideološkim temeljima. Uništiti sve što je hrvatsko! Tako se tragedija poput onih iz Sofoklovih drama obrušila na selo koje su svi poznavali po radišnosti, urednosti, bjelini ženskih haljina i dostojanstvu vjerskoga života.

I zapisuje Nikola Vidaković Nikac: “Njive na vrijeme i uredno obrađene, usjevi uzorno njegovani, stoka uvijek istimarena, nastambe čiste i okrečene, gospodarska dvorišta i ratarsko oruđe uredno spremljeno, čeljad čista i lijepo odjevena. Nikcu nekom prilikom reče Srpkinja Milica: ‘Na njihovim njivama kukuruz i žito bolje od našega, a njiva jedna kraj druge, kako to može biti’.”

Onaj tko toga kolovoškoga jutra nije već odmakao od sela, bio je ubijen, a onda je slijedilo sve što možemo vidjeti i u Domovinskome ratu: ponajprije pljačka, onda palež. I kaže svjedok tih događaja Nikola Vidaković Nikac: “Paljenje je trajalo mjesec dana, tražili su hrvatske kuće, palili i dopaljivali, nije ostao kamen na kamenu. Onda su išli rušiti groblje. Dali su si truda i minirali spomenike. Crkvu nisu odmah zapalili, nego kasnije 1942. U Boričevcu je ostalo desetak starih ljudi koji nisu htjeli otići (jednog od njih spalili su u sjeniku).” Ostale su ubili.

Tako su se isticali i rasli drugovi koji će kasnije, zajedno sa svojim potomcima do danas, uživati glas junaka, povlašteni i dobro zbrinuti: razni đujići, rokvići, polovine, obradovići, đoke jovanići, popovići, počuče, dakići, blaževići, pualići i niz drugih čija prezimena nalazimo i u Domovinskom ratu kao istaknute “krajinare”. I kao što Rimljani poraziše Kartagu i zaoraše zlu brazdu da se nikada ne oporavi, tako i “plemenitom mržnjom” napojeni drugovi zabraniše preživjelom stanovništvu Boričevaca da se ikada vrati na pustoline svojih domova. Zabraniše još “onomad” 1941., a zabrana je trajala sve do 1995. Pune 54 godine!

Ali, nasilnici i krvnici zaboravljaju da postoji mitsko mjesto za svakoga čovjeka – to je mjesto rođenja, djedovina, korijen bivanja na zemlji. Možeš ti lagati, kao razni zatezala u svojim tzv. spomenicama nob-i, možeš organizirati kojekakve brbljarije i nazvati to simpozij o ustanku, uvijek će istina negdje naći svoj put do površine, kao rijeka ponornica.

Prognanici uvijek gaje nadu da će se vratiti u to mitsko mjesto u kojem su ostavili duše svojih predaka, kao i svoje. I nema malih bezazlenih i beznačajnih stvari kad se život pretvori u priču i sjećanje tamo negdje u progonstvu, u Hrvatskoj ili izvan nje. Tako Josip Pavičić, urednik i glavni promotor čitavoga projekta ove goleme knjige, zapisuje: “Lika, to je i ličko zelje, krumpir kuhan ucilo, nadivenice od krvi, masnoće i kukuruznog brašna (koje mama i danas ponekad pravi), suho meso s našeg tavana, jelo na kojem smo se othranili. Eto, sve je to moj zavičaj, sve je to upleteno u moje bjelovarsko djetinjstvo. To je popudbina s kojom sam 1962. krenuo na studij u Zagreb, zavičajna zaliha koju još nisam potrošio i koja, dakako, utječe na sve što radim.”

To je rana iz koje uvijek pomalo teče vrutak krvi nezaboravljene, to je glavnja koja tinja na vatri prisjećanja, iskri kao u bajci, jer se mitsko mjesto čuva kao nešto skrovito i dragocjeno, nešto za cijeli život. To mjesto ima dušu nalik na onu čovjekovu, a obje su nevidljive i neuhvatljive. I sve što drugoviopljačkaše, sve što spališe, raznesoše u svoje ambare, sve je to bilo materijalno. Duša ostade u Boričevcu i vabi. Vabi rumeni kamen boričevske crkve Male Gospe, na koji se naslone hodočasnici, hrapavi kamen kao kora tople oskoruše; vabe tamni smrekovi i jelini duboki hladovi, vabi zdenac Vodovod, tragovi starih domova…

Preda mnom je golema knjiga-kamenolom Dossier Boričevac (700 stranica!) kojega je priredio Josip Pavičić. Taj arheološki poduhvat u kojem je okupio mnoštvo suradnika, svjedoka, spisatelja, povjesničara, a pri tom se koristio sa stotinu (100) znanstvenih knjiga (koje navodi u literaturi), kao što u kazalu navodi mnoštvo imena, postat će nezaobilazno polazno mjesto svakome tko se odvaži pisati o ovom ličkom prostoru Lijepe naše. Mješavina tekstova memoarskoga tipa, znanstvene rasprave, literarna djela, pisma, potvrde, krsni listovi i slična dokumenta, karte i statistike raznih provenijencija, komunističke i one s druge strane, znanstvene bilješke ispod tekstovlja, pa onda ono što je čudesnost ove knjige-diva uzdiglo na privlačnu uznesenost – fotografije. Od onih požutjelih iz udaljenih vremena, u boji blijede sepije, pa do novih u koloru snimljenih u novim danima pohađanja Boričevca. Koliko sjete u nepomičnim smećkastim fotografijama od kojih jedna stoji na naslovnim koricama knjige: svatovi prije rata a ispod slike karta Boričevca! Koliko živih, koliko mrtvih!

Ili ona sa stranice 354. snimljena u progonstvu u Suhopolju – petero djece i žena – spašene žrtve od pokolja u Krnjeuši. Najljepši i najtužniji tonovi tamne smeđe boje, već je jesen na pragu, a jedan dječak nema cipele. Stoji bos, miran i tužna pogleda usmjerena prividno u kameru, a to je ipak pogled unutra, u dubinu sjećanja. Što li je vidjelo i čulo to dijete onoga kobnoga dana u selu Krnjeuši?!

A kako je poginuo kao hrvatski vojnik onaj potomak Boričevljana Krešimir, sin Nikolin, rođen 7. rujna 1965., poginuo 12. rujna 1992., čije dječje lice gleda u nas sa str. 654.?

Drugovi i sudrugovi svoju su “plemenitu mržnju” koljući i pljačkajući širili sve dalje i dalje, gdje god su mogli: ne samo Boričevac, Brotnja, Krnjeuša, Vakuf, Kliško Poljice, Španovica, Srb… Pounje u krvi, nebrojene jame. To su naše Dakse, Lidice, Oradur, Quernica, Katinske šume i livade na kojima trava ima boju usirene krvi.

Valja štogod reći o estetskom izgledu knjige. Urednička ruka koja je knjigu ovakvih dimenzija učinila preglednom i čitljivom, podijelila ju na pet velikih i niz malih odjeljaka, naslovima jasno markirala tekstove, istakla njihove auktore, opskrbila knjigu stotinama fotografija koje nam ne daju da zaboravimo likove ni pejzaže, rasporedila karte i dokumentaciju, sve to poslagala na bjelinu kvalitetnoga papira, stvorila je knjigu-bibliju Boričevac, tešku i lijepu.

Knjiga Dossier Boričevac je zastrašujuća po svojoj sveobuhvatnosti. Ona je podvig silnih dimenzija, ona je zanos koji Josip Pavičić nije crpio samo iz sebe sama, nego i svih preživjelih i raseljenih Boričevljana, ona je dub iz začarane šume gdje se, kao u bajci Ivane Brlić Mažuranić, čuva Istina i Ljubav, ona je nepregledna dubina boli i nade, ona je osobna i intimna jednako koliko i narodnosna sudbina, ona je iskrena i vjerodostojna – jednakom se točnošću opisuje ustaški zločin kao i partizanski ili četnički.

Ta vjerodostojnost, bez obzira na vrstu teksta koji u kolažu ispunjavaju ovu knjigu, njena je vrhunska vrlina. Ona je autobiografski rukopis (iako se Josip Pavičić skromno pojavljuje iza napomene urednik) stoga ima i onu nezapisanu a utkanu metafizičku i simboličku značajku djela koja govori o sukobu dobra i zla. Sav literarni ures arkadijskih scena mirnoga predratnoga života stoji u knjizi kao kontrapunkt mržnji i zlu koje se cijelo dvadeseto stoljeće iskaljivalo na Hrvatima (ponajčešće). Knjiga je apokrifni ikonički krik u pustinji svijeta i, ne posve na kraju, ona sadrži duboku sakralnu kršćansku misao. Najprije po povratku ponovno su obnovili crkvu Male Gospe.

Ne ćete se nikada vratiti u Boričevac! Tako su rekli ONI koji su ga sravnili sa zemljom, tako potajno misle i danas jer Boričevljani pišu često uzaludne dopise o povratu imovine. Takvom peticijom završava i ova knjiga kojom 282 potpisnika traže svoju pradjedovinu. Dolaze u Boričevac od Oluje, stavljaju na ulaz u Boričevac natpis naziva mjesta, da bi još iste noći nestao. Tako se i dalje dijelimo na ONI i MI. Oni još drže vlast, još su suci, još su u privilegijama koje su “onomad” izvukli, još šute o grobovima naših mrtvih ne samo iz onoga rata, nego i Domovinskoga.

Troja je imala devet razora i podigla se uvijek iznova da bi jednoga dana ostala samo arheološki pojam. Troja više nije imala potomstva. Ovo je pokušaj da se četvrti Boričevac digne rukama potomstva. Zemlja će biti onoga tko bude imao djecu. Pa nemoj, čitatelju, zatvoriti knjigu a da ne zapamtiš ona dva mlada vitka bora, sa str. 660. – Tomislava i Hrvoja. Oni lebde nad zelenim proplancima Boričevca, nad plavetnim planinama, mladi i lijepi, dostojni svojih pradjedova, i sva je nada u njima, svi snovi njihovih predaka, oni su sjeme četvrtoga Boričevca. U njima je odvajkadno zametnuta plemenita biljka ljubavi prema domovini.

Naklada Pavičić d.o.o. © 2024 | Izrada pr0ject1