Dok su neki pod svjetlima reflektora glamuroznih TV-studija nastojali ostaviti što bolji dojam, doktor Kutleša je u gluho doba noći, u prašumi aparata, tajnovitih zvukova i titrajućih svjetala, pratio uzdahe umirućih. Ove „priče i bilješke s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa“, dakle, nisu ni COVID-potvrde, ni zaštitne maske, ni strategije za izbjegavanje kontakata, premda se svime time ozbiljno bave, nego su susretište sa smrću. S kojom autor, u jednom od 23 poglavlja, kao u Bergmanovu filmu, igra šah.

Kutlešine bilješke i priče nisu samo glas s prve crte, nego su i svojevrsna „pobuna protiv beznađa, pokušaj pronalaženja smisla u trenutcima kada se čini da nas besmisao počinje nezaustavljivo gušiti“. „Znam da zvuči zastarjelo“, izrijekom kaže autor, „ali osjećam svojom dužnošću da progovorim o svima koji su svoje najveće boli proživljavali u tišini.“

U žarištu Male nastambe tuge (naslov je metafora tuge djeteta koje je zbog korone ostalo bez majke i nenadoknadive majčinske ljubavi) jest aktualna pandemija, ali u njoj se – na piscu omiljen način, kombiniranjem beletrističkih i nebeletrističkih pasaža – govori i o zarazama iz prošlosti, među inima i onoj velikih boginja u drugoj Jugoslaviji 1972. ili onoj španjolske gripe u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. A raritetna je i priča o podrijetlu rošavog lica svjetskog diktatora kojeg su u djetinjstvu zvali Mali Soso.

Dr. Kutleša analizira hrvatsku zdravstvenu politiku, ne libeći se reći što misli: jednim od najvećih propusta u ratu s pandemijom smatra neproglašavanje obveznog cijepljenja. Kritičan je i prema svojoj medicinskoj struci, nikoga ne izuzima od odgovornosti, pa ni samoga sebe. Ne zaboravlja ni tzv. antivaksere, a posebno se zadržava na njihovim prijetvornim mitinzima slobode, organiziranima u vrijeme kad je smrtnost od korone bila najveća. Nikoga ne razapinje, svakoga u svojim bilješkama nastoji smjestiti na odgovarajuće mjesto. Najnježniji je kad pripovijeda o sudbinama mladih žena – naziva ih kraljicama – koje su umrle i nikad nisu vidjele svoje novorođenče.

Autor ne krije ni svoje strahove i crne slutnje. „Ono što me dotuklo“, piše, „bio je osjećaj da je sve što mi se događa tek predosjećaj onoga što će se tek dogoditi i vječno događati, a to je spoznaja da se predpandemijski život više nikada neće vratiti.“

A sve je počelo tako idilično: „Kad sam prvi put čuo da se spominje neki novi oblik virusne upale pluća u Kini, bio sam s društvom na skijanju”.

Dr. sc. Marko Kutleša rođen je 1974. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu te Medicinski fakultet. Specijalizirao se za infektologiju i intenzivnu medicinu i voditelj je odjela za intenzinvu medicinu u jednoj zagrebačkoj bolnici. Oženjen je i otac troje djece.

Objavio je roman Potraga u izgubljenom vremenu, Split, 2017., u kojem je u središtu radnje jedan od likova iz romana Posljednji stvaratelji sjećanja, koji je izašao u izdanju Naklade Pavičić, 2022.

Sam naslov Soba-roba-osoba dobro opisuje i temu knjige, a to je odnos osobe, sobe, odnosno ambijenta u kojoj osoba živi, i robe (odjeće) što je nosi. Pristup temi je esejističko-znanstveni, a građa kojom se autor služi potječe iz autorova bogatog iskustva druženja s literatima i drugim umjetnicima te beletrističke i teorijske literature. Knjiga je ne samo otkriće u velikom Pavletićevu opusu od četrdesetak naslova, nego je pravi novum u hrvatskoj književnoj kulturi. Započinje autorovim reminiscencijama na sobe hrvatskih pisaca koje je autor dobro poznavao, Drage Ivaniševića, Milivoja Slavičeka, Vladana Desnice i drugih, a završava pričom o sobi-kapelici koju je svom sinu Emilu, autorovu prijatelju, nakon što je naglo umro, uredila neutješna majka.
Soba-roba-osoba inovativna je knjiga koja u hrvatsku književnu znanost donosi dašak novih, u svijetu već prilično raširenih, pristupa književnoj umjetnini. To što inovacija dolazi iz seniorskog pera, to je naša hrvatska posebnost. Vlatko Pavletić (1930-2007) kultno je ime hrvatske književnosti druge polovice 20. st. Književno se afirmirao kao pripadnik generacije krugovaša, autor je velikog opusa, pretežno književno-znanstvenog karaktera, a bavio se i politikom (bio je i privremeni predsjednik Republike Hrvatske).

Na posljednjim stranicama knjige Pavletić je ispričao priču koje se ne bi posramili ni najveći prozaici svijeta. Mislim na one prave pripovjedače, a ne na bjelosvjetske i domaće pop-pisce čije sveščiće ljudi kupuju za male novce po kioscima, željezničkim čekaonicama i veletrgovinama, kao i svu ostalu kramarsku jeftinu robu. Portretirajući ženu koja je nesretnim slučajem izgubila sina, Pavletićeva druga i konškolarca iz pučke škole, njezinu neizmjernu patnju, njezino patološko ponašanje kad je od sobe svoga sina napravila kapelicu i kad se, žalujući neprirodno dugo, upustila u erotske igre s vršnjacima sinovljevim!
Nikica Mihaljević, Književna republika
Str. 11