Sam naslov Soba-roba-osoba dobro opisuje i temu knjige, a to je odnos osobe, sobe, odnosno ambijenta u kojoj osoba živi, i robe (odjeće) što je nosi. Pristup temi je esejističko-znanstveni, a građa kojom se autor služi potječe iz autorova bogatog iskustva druženja s literatima i drugim umjetnicima te beletrističke i teorijske literature. Knjiga je ne samo otkriće u velikom Pavletićevu opusu od četrdesetak naslova, nego je pravi novum u hrvatskoj književnoj kulturi. Započinje autorovim reminiscencijama na sobe hrvatskih pisaca koje je autor dobro poznavao, Drage Ivaniševića, Milivoja Slavičeka, Vladana Desnice i drugih, a završava pričom o sobi-kapelici koju je svom sinu Emilu, autorovu prijatelju, nakon što je naglo umro, uredila neutješna majka.
Soba-roba-osoba inovativna je knjiga koja u hrvatsku književnu znanost donosi dašak novih, u svijetu već prilično raširenih, pristupa književnoj umjetnini. To što inovacija dolazi iz seniorskog pera, to je naša hrvatska posebnost. Vlatko Pavletić (1930-2007) kultno je ime hrvatske književnosti druge polovice 20. st. Književno se afirmirao kao pripadnik generacije krugovaša, autor je velikog opusa, pretežno književno-znanstvenog karaktera, a bavio se i politikom (bio je i privremeni predsjednik Republike Hrvatske).

Na posljednjim stranicama knjige Pavletić je ispričao priču koje se ne bi posramili ni najveći prozaici svijeta. Mislim na one prave pripovjedače, a ne na bjelosvjetske i domaće pop-pisce čije sveščiće ljudi kupuju za male novce po kioscima, željezničkim čekaonicama i veletrgovinama, kao i svu ostalu kramarsku jeftinu robu. Portretirajući ženu koja je nesretnim slučajem izgubila sina, Pavletićeva druga i konškolarca iz pučke škole, njezinu neizmjernu patnju, njezino patološko ponašanje kad je od sobe svoga sina napravila kapelicu i kad se, žalujući neprirodno dugo, upustila u erotske igre s vršnjacima sinovljevim!
Nikica Mihaljević, Književna republika
Str. 11

Iz autorova pogovora:
„Lica izvođača mog satiričnog igrokaza izvedena su prema zbiljskim (nedužnim) modelima iz javnog političkog života, a mnogo dosljednije prema njihovim više ili manje netočnim inkarnacijama u hrvatskoj političkoj mitologiji. I bilo bi ih pogrešno izjednačavati s konkretnim građanskim biografijama. Osobe koje sudjeluju u zbivanjima na pozornici nemaju OIB i prestaju postojati kad se spusti zastor ili zaklopi knjiga.“