Tenžera je rođen 10. II. 1942. u Prozoru (BiH), do 1960. živio je s majkom i sestrom u Konjicu, gdje je završio gimnaziju, a 1961. došao je u Zagreb. Studirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Umro je na operacijskom stolu, 20. II. 1985. Književne kritike počeo je objavljivati kao student u ‘Studentskom listu’, pisao je za ‘Slobodnu Dalmaciju’, a od početka 70-ih kritičar je ‘Vjesnika’, u kojem se i stalno zaposlio i radio do smrti.
Osim književne, radijske, kazališne, likovne i televizijske kritike, pisao je novinske eseje i feljtone o književnosti, sportu i svakodnevici. Za života je objavio dvije knjige eseja i feljtona, En passant i Miting, nekoliko likovnih monografija i knjiga za djecu, a nakon smrti izašlo je desetak knjiga njegovih izabranih tekstova: Zašto volim Zagreb, Makar se i posvađali, Zašto volim TV, Sportski život, Želja za dobrim pisanjem, Preživljuje dobro pisanje…
Pisma Ivani objavljena su o 10. obljetnici piščeve smrti, zahvaljujući ‘jednoj ovećoj svijetloplavoj kutiji’ koju je sačuvala Ivana T. ‘U njoj je 320 pisama koja joj je Veselko napisao u prvih pet zajedničkih godina. Od toga je čak 290 otposlano iz Visa i Šibenika, gradova u kojima je kao 25-godišnjak služio vojsku, osjećajući se potpuno izgubljeno, zarobljeno i beskrajno nesretno. Lijepim rukopisom, čak i prelijepim za muškarca, bilježio je svoju bespomoćnost pred životom u gomili i po komandi – koje nikad nije podnosio. Ti listovi, u kojima je bježao u nježna sjećanja i na kojima je riječima uobličavao svoju ljubav i čežnju, bili su mu poput slamki kroz koje je pokušavao disati u vojničkom gušenju’ (Sineva Pasini u ‘Gloriji’ 1995. i u pogovoru Pismima).

Veselko Tenžera, iz 3. pisma, Vis, rujna 1967.:
‘Smiješno bi bilo govoriti koliko te želim, i što uopće želim. Smiješno bi bilo govoriti bilo što. Treba smanjiti ove gnusne razmake bar između onih ljudi koje bijeda ovog svijeta nije uspjela zauvijek razdvojiti. Zapravo želim tebe: ne želim da ti govorim, da ti pišem, želim da se grlimo i maštamo, jer jedino uz tebe to znam, i jer jedino uz tebe mi se čini da nisam totalno jadan i promašen, i da sve ono što želim nije laž. Uz tebe! Mogao bih čak reći da se privikavam, kad bi to bilo moguće za čovjeka kao što sam ja. Zapravo postajem tvrdoglaviji, šupljina u prsima manje odzvanja tupim vojničkim hodom. Postaje mekša, školjkasta, s djelićem mojih snova i čitavom tobom u središtu. Nas troje. Nas troje u jednom vojniku. Tko nam što može, osobito kad smo tako izgubljeni?’
‘Tenžerine ljubavne poruke Ivani vapaji su očajnika u potrazi za osloncem, za smislom, ispisani iz najdublje ljudske potrebe a raskošnim književnim darom koji ne daje nimalo prostora banalnosti i sentimentalnosti.’Mirjana Jurišić, Večernji list

‘Nježna pisma iz pakla.’
Strahimir Primorac, Hrvatsko slovo

‘Tenžera u pismima ispovijeda ukletosti svojega kafkinskog položaja i usuda.’Ivan J. Bošković, Slobodna Dalmacija

‘Tenžeru otkrivamo kao izrazito senzibilnog, nježnog i zaljubljenog muškarca.’Helena Sablić-Tomić, Glas Slavonije

‘Knjiga za koju se s punim pravom može reći da je jedna od najboljih hrvatskih zbirki ljubavnih pisama ikad napisanih.’
Miroslava Vučić, Globus

Za života je, uz svoj osnovni posao, tj. uz pisanje za novine, objavio tri likovne monografije (Lovrenčić, Dimitrije, Šebalj), dvije knjige kritika, feljtona i ogleda (Miting i En passant) i slikovnicu za djecu. Nakon smrti mu je izašla pozamašna biblioteka prvorazrednih knjiga iz svih tematskih područja kojima se bavio, osim o jednom, koje ga je zaokupljao cijeli život, upravo o „drami života“ i „životu drame“ u kazalištu. U ovoj knjizi, Tragedija kao navika, stoga nov život započinju Tenžerine kritike i feljtoni, ogledi, komentari i polemike o teatru, u rasponu od onih napisanih o studentskim predstavama sredinom šezdesetih godina, preko (danas) kultnih kazališnih izvedaba na središnjim hrvatskim pozornicama sedamdesetih, do histrionskih komada za zabavu puka i uznemiravanje partijskih komiteta s početka osamdesetih. Ukupno 141 krtička refleksija.