N. Š.:

„…cilj ovog završnog poglavlja mojih uspomena nije nikakvo opravdavanje bilo koga ili bilo čega. Njegov cilj… jest skidanje vela s biografije čovjeka koji je živio za svoje ideale, koji je nastojao ne iznevjeriti vlastitu savjest i koji, uz mnoga posrtanja, nije napuštao potragu za istinom o sebi, čovjeku, svome narodu, svojoj domovini i svijetu koji mu je sudbina (ili božanska volja) dodijelila.

Banalno bi bilo reći da na mladima svijet ostaje, pa bih na kraju ovih zapisa radije rekao da naš hrvatski i europski svijet sigurno ne ostaje na starim kornjačama koje se jednom godišnje, na Dan starosti, okupljaju u rodnom mjestu svog krvavog Maršala. Njihovo je vrijeme zauvijek prošlo, ali ih ipak ne bi bilo mudro posve zanemariti… Pedeset su godinama s nama radili što ih je bilo volja, sada smo mi na redu. Hoćemo li im se osvetiti? Ne! Slobodna Republika Hrvatska njima je najteža osveta. U njoj i oni mogu slobodno živjeti i slobodno se gristi.“

O svome životu u Hrvatskoj prije odlaska u emigraciju, o emigrantskim danima u Austriji, Australiji, Velikoj Britaniji i drugim zemljama u koje se sklanjao, a najviše o radu u hrvatskim emigrantskim organizacijama, zbog čega je bio stalna meta tajnih jugoslavenskih policija, napisao je ove memoare, knjigu kakva je u Hrvatskoj rijetka ne samo temom, nego (još više) i spisateljskim darom koji nadmašuje naše memoarske standarde.

Bogatstvo uzbudljivih doživljaja, ‘susreta’ s političkim progoniteljima, pogibeljnih situacija i obračuna samo je jedan od aduta Štedulovih uspomena. Njihova najvažnija dimenzija jest otkrivanje svijeta koji je prosječnom hrvatskom čitatelju i danas dalek i nerazumljiv, a to je svijet – bez pretjerivanja, krvave – borbe hrvatskih političkih zanesenjaka u tuđini, borbe koja ne traje ni od 1945., ni od 1918., nego praktički oduvijek. Štedulova dionica u toj borbi napokon je pred nama, opisana preciznošću kirurga i magijom vješta pripovjedača.

Štedul se školovao u Novigradu na Dobri i u Dugoj Resi, a u Varaždinu je završio zanatsku školu. Školovanje je nastavio u emigraciji i okončao ga diplomom na sveučilištu (University of Dundee) u Škotskoj. Iz najranijih, dječačkih dana sjeća se i epizode iz sela svojih roditelja seljaka, koje je neko vrijeme bilo na ilegalnom putu kojim su za vrijeme II. svjet. rata Židovi iz Srednje Europe bježali na Zapad. Dobro je zapamtio noć kad je spavao između dvojice bjegunaca i stalno se budio od vrućine, jer mu gosti, brinući se da se ne prehladi, nisu dopuštali da se otkrije. Poslije, kad je već bio u emigraciji u Austriji, molio je oca da mu kaže nešto više o ljudima koji su se za vrijeme rata skrivali u njihovoj kući. No, otac mu ni tada, držeći se obećane konspiracije, gotvo ništa nije htio reći.

Da bi imao od čega živjeti, Štedul se u emigraciji bavio svakojakim građanskim poslovima, a imao je uspjeha i u poduzetništvu, no životni je smisao našao u aktivizmu u političkim organizacijama koje su se zalagale za uspostavu samostalne Hrvatske, što je podrazumijevalo i borbu protiv Jugoslavije.

Bio je marljiv pokretač i suradnik hrvatskih novina i periodike, a zajedno sa suprugom, Škotkinjom Shirley Helen Štedul, napisao je i objavio u Americi, na engleskom jeziku, roman o Bleiburgu i oružanoj borbi hrvatske gerile protiv jugoslavernske države, Križar ili Duh slobode, koji je 2013. objavljen i u Zagrebu, u prijevodu na hrvatski jezik, u izdanju Naklade Pavičić.

Godine 1981. osnovao je u Švedskoj Hrvatski državotvorni pokret i postao njegov predsjednik, zbog čega je na jugoslavenskom popisu za odstrel njegovo ime dvostruko podcrtano. U jesen 1988., kada je navodno u Jugoslaviji već došlo do političkog otopljenja, na desetu obljetnicu ubojstva Brune Bušića u Parizu, iz Beograda je pred njegovu kuću u Škotskoj poslan atentator koji ga je izrešetao sa šest metaka. U ovoj svojoj knjizi Štedul iznosi niz dosad nepoznatih detalja o tom zločinu, zbog kojeg je atentator, u Hrvatskoj imućni ugostitelj, u Škotskoj osuđen na 15 godina zatvora.

U srpnju 1991. Štedul se s obitelji vratio u Hrvatsku i nastavio borbu (ovaj put i doslovno, na fronti) za slobodu svoje zemlje. O sporazumima i nesporazumima s tadašnjim hrvatskim političkim establišmentom podrobno govori u ovoj knjizi.

Urednik knjige Josip Pavičić, pisac i nakladnik, rođen je 1944. u Bjelovaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Od 1962. živi u Zagrebu i tu je završio novinarsku školu i filozofiju. Od 1964. do 1991. radio je u najboljim hrvatskim novinama, a devedesetih je devet godina bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Mađarskoj i Austriji. Objavio je četrnaest svojih i (kao urednik ili priređivač) stotinjak knjiga drugih (pretežno) hrvatskih autora.