U raspravama i člancima iz ove knjige mnogo se govori o pojmovima iz teorije i prakse socijalizma, kao što su radnik, narod, zajednica, socijalizam, država, predaja, sreća, blagostanje, pravednost, daleko više nego u današnjoj literaturi, knjigama i časopisima, pa i onda kad je riječ o literaturi koju kreira današnja ljevica, u rasponu od velikih stranaka na vlasti do malih, borbenih i uglavnom neučinkovitih ljevičarskih strančica, pokreta i udruga na rubu javnog političkog života. Kao da su ustaški teoretičari i ideolozi imali za društvo socijalne pravednosti više smisla i od današnjih socijaldemokrata i od današnje kršćanske demokracije. Fenomen uistinu vrijedan svake pažnje.
„Kako u povijesti, svagda i svugdje“, kaže u svom predgovoru priređivač knjige, „stvari nikada nisu crno-bijele, tako nisu bile ni u NDH. Bilo je ljudi (i izvan revolucionarnog komunističkog pokreta i lijevoga krila Hrvatske seljačke stranke) koji se nisu slagali sa stanjem u državi i zločinima…, ali su se nadali da će prestankom rata biti moguće reformirati i državu i društvo u svjetlu spominjanih ideala (o socijalno pravednom društvu). Nema nikakvog razloga da se mi današnji, a bilo bi dobro da smo to mogli i ranije, ne upoznamo s takvim nastojanjima i zamislima. Tako ćemo se upoznati s istinskom zbiljom u NDH, bez jednostranih diskvalifikatorskih pretjerivanja i još gorih jednostranih glorificiranja. Tako ćemo bolje razumjeti i zbivanja nakon svibnja 1945., ali i svibnja 1990.“
„Proglašenje NDH“, opisuje priređivač temu knjige, „smatralo se ‘nacionalnom revolucijom’. Međutim, izgradnja društva unutar granica nove države bilo je zadaćom onoga što se nazivalo ‘društvovnom revolucijom’. Za razliku od današnjih ‘ljevičara’, endehaški teoretičari su imali kakvu-takvu kritičku analizu društvenih i političkih fenomena protiv kojih se ustaju i bore… Od uspostave NDH pa sve do pred kraj 1944. intenzivno se pisalo i raspravljalo o izgradnji unutarnjeg poretka NDH, njezinom uključenju u ‘novi europski poredak’ i zadacima ustaškog pokreta u tom procesu. Najviše se pisalo u novinama Spremnost i Hrvatski narod, časopisu Hrvatska smotra, u brošurama, knjigama, ustaškim godišnjacima za 1942. i 1943. te osobito u časopisu Hrvatske radničke komore Rad i društvo, kojega je urednikom postao… Ernest Marks. Ne bi se moglo reći da se radilo o javnoj raspravi u današnjem smislu riječi, ali postojali su znatni intelektualni napori kako bi se uobličila originalna hrvatska društvena doktrina, ‘stališka ideja’, te su poduzimane odlučne akcije za njezino provođenje uglavnom kroz organizaciju i strukturu Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi (kako se nazivala sindikalna organizacija).“
Glavni teoretičari ideja i načela revolucioniranja društvenih odnosa u NDH bili su Mirko Kus-Nikolajev (1896-1961), Ante Ciliga (1898-1992) i Milivoj Magdić (1900-1948), sve odreda bivši ljevičari, tj. komunisti, te Aleksander Seitz (1912-1981), čovjek od osobitog Pavelićeva povjerenja. Nacionalnu i socijalnu revoluciju oni shvaćaju kao dvije etape u izgradnju države i društva u NDH, koje se međusobno dopunjuju. Osnovno u ‘društvovnoj revoluciji’ bilo je odbacivanje liberalno-demokratske, s jedne strane, te marksističko-boljševičke ideje, prakse i njima pripadajućih država, s druge strane… Sažeto rečeno, između liberalizma i komunizma hrvatski intelektualci, ne samo komunističke, nego dobrim dijelom i demokršćanske provenijencije, zalažu se za poredak koji imenuju kao hrvatski socijalizam.
U ovoj knjizi, Ustaški put u socijalizam, donose se probrani, uglavnom integralni radovi o hrvatskom socijalizmu, koji u poslijeratnim godinama ne samo da više nikad nisu objavljeni, ni čitani, nego im nema spomena ni u specijaliziranim politološkim istraživanjima, pa ni onda kad autori tih istraživanja dolaze do istih zaključaka do kojih su dolazili i zagovaratelji hrvatskog socijalizma u doba NDH.
Da bi se stekao potpuniji uvid u sadržaj knjige, evo naslova nekih radova uvrštenih u nju:
„O Platonovoj Državi“ (Stj. Zimmermann); „Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj“ (Milivoj Magdić); „Preduvjeti i granice uspona današnje Rusije“ (Ante Ciliga); „Teorija društvenih klasa u francuskoj sociološkoj školi“, „Podjela rada“ (Čedomil Veljačić); „Zadatak hrvatskog seljaštva u njegovoj državi“ (Mato Jagatić); „Položaj radništva u ustaškoj Hrvatskoj“ (Vjekoslav Blaškov); „Rad, radnici i seljaci u NDH“ (Franjo Lačen); „Hrvatsko zadrugarstvo“ (Vilko Rieger); „Intelektualci, komunizam i narod“ (Mirko Kus-Nikolajev); „Novi društvovno politički rad“ (Drago Cerovac); „Hrvatski socijalizam“ (Stipe Tomičić); „Suvremena socijalna politika“, „Naš državni blagdan rada“, „Organizacija hrvatske narodne zajednice“, „Put do hrvatskog socijalizma“ (Aleksander Seitz); „Prvi svibnja jučer i danas“ (Milivoj Magdić).

Knjigu je priređivač Nikica Mihaljević (r. 1949. u Vukovaru, plodni publicist, istraživač hrvatske emigranstske periodike i novinstva, specijalist za hrvatsku političku povijest XX. st., autor ili priređivač knjiga Za vratima domovine i Stjepan Đureković: što ga je ubilo?) sastavio prema svim stručnim uzusima, na osnovi vlastitog istraživanja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Državnom arhivu u Zagrebu i može se smatrati pouzdanim izvorom za dalja istraživanja. Ima oko 25 a i ilustrirana je s tridesetak faksimila i fotografija.