A kad ne ide ukratko, zaključila je autorica, neka bude udugačko, sjela i napisala memoare od gotovo 400 stranica pod naslovom Moja dva stoljeća. U XX. i XXI. st. je živjela i živi, u XX. i XIX. st. živjele su ličnosti kojima se kao autorica najviše bavila: najstariji podaci o obiteljskim precima sežu na početak tog dvjestogodišnjeg razdoblja. Građe je bilo dovoljno i za opsežniji zahvat, no kao profesionalna književnica autorica je znala da dobar biografski tekst, osim na detalju, počiva i na selekciji. Izabrala je samo ono iz svog života (i života ljudi s kojima se sretala, koje je voljela ili pak onih koje nije mogla izbjeći i da je htjela, a htjela je), što može biti zanimljivo i čitatelju koji o njoj i njezinu vremenu ne mora znati ništa. Koliko god neki život bio uzbudljiv, ako tekst o njemu nije dobro napisan, dosadan je. Autorica je toga bila svjesna, potrudila se i uspjela.

Osnovno obilježje njezine autobiogrfske priče jest brza promjena “mjesta radnje”. Kad bi se popisale sve destinacije na kojima je boravila autoričina obitelj i koje se opisuju u ovim memoarima, sam bi popis zauzeo nekoliko stranica. Otac N. Nekić bio je željezničar (prometnik) i morao je ići kamo su ga po potrebi službe (ili po kazni, zbog političkih stajališta) slali. U obitelji je bilo šestero djece: svako je imalo svoje mjesto rođenja. Otrcano je reći da je život putovanje, osim ako nije riječ o autorici ove knjige i njezinoj obitelji. Obitelj joj se selila 27 puta, a i ona je cijeli život putovala Hrvatskom i Srednjom Europom i susretala se s iznimnim, vrijednim, zanimljivim ljudima, među kojima i s dvojicom papa.

Osobito mjesto u memoarima zauzimaju događaji koji su prethodili Hrvatskome proljeću, koji su proizašli iz njega i, dakako, samo Proljeće. Autorica je pripadala krugu intelektualaca oko zagrebačkog časopisa Marulić, iza kojeg je stajala Crkva. Mato Marčinko, Joja Ricov, Radovan Grgec, Zlatko Tomičić, Dubravko Horvatić, Ante Sekulić, Vojmil Rabadan, Đuro Vidmarović, neka su od imena iz toga kruga o kojima autorica piše s posebnim simpatijama.

U bogatoj bibliografiji Nevenke Nekić ističu se biografski romani o kardinalu Stepincu i stradanju hrvatskog naroda, Kardinalovo srce; o tovarničkom župniku ubijenom u Domovinskom ratu, Burik, te o mladom francuskom dragovoljcu umorenom u Vukovaru, Jean ili miris smrti. Potonji je roman 2012. bio najčitaniji u Hrvatskoj.