Dok su neki pod svjetlima reflektora glamuroznih TV-studija nastojali ostaviti što bolji dojam, doktor Kutleša je u gluho doba noći, u prašumi aparata, tajnovitih zvukova i titrajućih svjetala, pratio uzdahe umirućih. Ove „priče i bilješke s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa“, dakle, nisu ni COVID-potvrde, ni zaštitne maske, ni strategije za izbjegavanje kontakata, premda se svime time ozbiljno bave, nego su susretište sa smrću. S kojom autor, u jednom od 23 poglavlja, kao u Bergmanovu filmu, igra šah.

Kutlešine bilješke i priče nisu samo glas s prve crte, nego su i svojevrsna „pobuna protiv beznađa, pokušaj pronalaženja smisla u trenutcima kada se čini da nas besmisao počinje nezaustavljivo gušiti“. „Znam da zvuči zastarjelo“, izrijekom kaže autor, „ali osjećam svojom dužnošću da progovorim o svima koji su svoje najveće boli proživljavali u tišini.“

U žarištu Male nastambe tuge (naslov je metafora tuge djeteta koje je zbog korone ostalo bez majke i nenadoknadive majčinske ljubavi) jest aktualna pandemija, ali u njoj se – na piscu omiljen način, kombiniranjem beletrističkih i nebeletrističkih pasaža – govori i o zarazama iz prošlosti, među inima i onoj velikih boginja u drugoj Jugoslaviji 1972. ili onoj španjolske gripe u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. A raritetna je i priča o podrijetlu rošavog lica svjetskog diktatora kojeg su u djetinjstvu zvali Mali Soso.

Dr. Kutleša analizira hrvatsku zdravstvenu politiku, ne libeći se reći što misli: jednim od najvećih propusta u ratu s pandemijom smatra neproglašavanje obveznog cijepljenja. Kritičan je i prema svojoj medicinskoj struci, nikoga ne izuzima od odgovornosti, pa ni samoga sebe. Ne zaboravlja ni tzv. antivaksere, a posebno se zadržava na njihovim prijetvornim mitinzima slobode, organiziranima u vrijeme kad je smrtnost od korone bila najveća. Nikoga ne razapinje, svakoga u svojim bilješkama nastoji smjestiti na odgovarajuće mjesto. Najnježniji je kad pripovijeda o sudbinama mladih žena – naziva ih kraljicama – koje su umrle i nikad nisu vidjele svoje novorođenče.

Autor ne krije ni svoje strahove i crne slutnje. „Ono što me dotuklo“, piše, „bio je osjećaj da je sve što mi se događa tek predosjećaj onoga što će se tek dogoditi i vječno događati, a to je spoznaja da se predpandemijski život više nikada neće vratiti.“

A sve je počelo tako idilično: „Kad sam prvi put čuo da se spominje neki novi oblik virusne upale pluća u Kini, bio sam s društvom na skijanju”.

Dr. sc. Marko Kutleša rođen je 1974. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu te Medicinski fakultet. Specijalizirao se za infektologiju i intenzivnu medicinu i voditelj je odjela za intenzinvu medicinu u jednoj zagrebačkoj bolnici. Oženjen je i otac troje djece.

Objavio je roman Potraga u izgubljenom vremenu, Split, 2017., u kojem je u središtu radnje jedan od likova iz romana Posljednji stvaratelji sjećanja, koji je izašao u izdanju Naklade Pavičić, 2022.

„Kutleša je preko svojih likova zagrabio u onu veliku priču koja ide od antičkoga povjerenja u kozmički red stvari, nastavlja se preko kršćanstva – temeljne ideje naše civilizacije – dotiče se znanosti, koja se razvija zajedno sa sumnjom u sam smisao naše egzistencije, vodi nas prema individualističkoj antropologiji u kojoj pomalo blijedi sjećanje na to da Drugi uopće postoji. Jesmo li, dakle, stigli – pitaju se Kutlešini junaci, a i mi zajedno s njima – u doba što ga je najavljivao Dostojevski, u svijet o kojem već svjedoči Solženjicin? Čeznemo li još gledati Boga licem u lice, ili nam se čini da ga vidimo svaki put kad stanemo pred ogledalo?“ (R. Cvetnić u recenziji).

Kutleša je objavio i roman Potraga u izgubljenom vremenu, Split 2017., u kojem je u središtu radnje jedan od likova iz knjige Posljednji stvaratelji sjećanja.