U četvrtak oko podne, 28. srpnja 1983., u improviziranoj tiskari u Wolfratshausenu nedaleko od Münchena, Sauerlacher Str. 1, sa šest metaka iz dvaju pištolja i sjekirom, zatučen je hrvatski politički emigrant, ekonomist i pisac Stjepan Đureković (r. 1926. kraj Petrovaradina). Od tada do danas, o Đurekoviću, o njegovoj petnaestmjesečnoj političkoj, publicističkoj i književnoj aktivnosti u njemačkom egzilu, o značenju njegovih političkih ideja i namjera te o vrijednom spisateljskom rezultatu, u Hrvatskoj se govori i piše manje-više ono što je o tom čovjeku i o toj temi ostalo zabilježeno u nepouzdanim arhivima tajne jugoslavenske političke policije, Udbe, ili što šire sami organizatori terorističkog ubojstva u Wolfratshausenu, njihovi suradnici, krvnici i pokrovitelji. Što se zna o Đurekoviću, potječe od Udbe.

Logično je da o djelovanju tajnih službi i njihovim žrtvama najviše znaju te službe, no nelogično je da se 23 godine nakon propasti države u ime koje su i za koju su tajne službe proganjale i ubijale političke protivnike, na odnos tajne službe, tj. krvnika i njezina političkog protivnika, tj. žrtve gleda samo očima nekadašnjeg krvnika. Osobito ako se gleda iz države, samostalne Republike Hrvatske, ZA koju su se borile i ginule nekadašnje žrtve, odnosno iz države PROTIV nastanka koje se borio nekadašnji krvnik.

U mjesecu srpnju 1983., deset dana prije Đurekovićeva ubojstva, pojavio se u Njemačkoj krivotvoreni broj (14) hrvatskih emigrantskih novina iz Londona, Nove Hrvatske, priređen i tiskan u Beogradu, u režiji Udbe. Od prve do posljednje stranice, sve je falsificirano, uključujući i veliki intervju sa S. Đurekovićem, s osnovnom namjerom da se Đurekovića prikaže kao nevjerodostojnu, sumnjivu, svadljivu, imućnu, moralno problematičnu, opasnu, bolesno ambicioznu osobu koja je prijetnja jugoslavenskim vlastodršcima i, ništa manje, hrvatskim političkim prvacima u emigraciji. Falsifikat Nove Hrvatske bio je zapravo uvod u Đurekovićevu likvidaciju, neka vrsta njezine pripreme, a do dandanas ostao i neoboriv dokaz o inspiratorima, naručiteljima, organizatorima i izvršiteljima tog zločina.

Falsifikat je izveden profesionalno traljavo (falsifikatori nisu mogli svladati čak ni pisanje nekih jednostavnih hrvatskih riječi, koje se, iste takve, upotrebljavaju i u njihovu srpskom jeziku, pa npr. umjesto problem pišuproblijem, a umjesto reći – rijeći), ali ipak nije bio bez učinka. Đurekovićeva slika koja je u krivotvorini ponuđena mogla je u emigraciji malo koga zavarati, ali je zato odmah prihvaćena i naveliko propagirana u „domovinskoj javnosti“, što znači u jugoslavenskim državnim medijima. Slika o Stjepanu Đurekoviću kao emigrantu kojeg i nije bilo šteta ubiti, ostala je neokrnjena do danas.

Zbog toga je objavljena ova knjigu, s namjerom da se čitatelju ponudi štivo koje se razlikuje od svega što se o Đurekoviću pisalo u SFRJ i od dobrog dijela onog što se o njemu pisalo i piše u Republici Hrvatskoj. Htjelo se napokon na Đurekovića pogledati bez Udbine dioptrije, iz kuta autora koji su u njemu vidjeli zaslužnog nacionalnog junaka, a ne problematičnog emigranta oblikovanog u jugoslavenskoj propagandi. Željelo se da riječ dobije strana koja je u nekadašnjoj Jugoslaviji onemogućavana zabranom i ozloglašavanjem, a u današnjoj Hrvatskoj planiranom politikom podcjenjivanja i zaborava.

Knjiga se sastoji od građe iz hrvatskih emigrantskih novina i časopisa i obuhvaća razdoblje od Đurekovićeva bijega iz Zagreba u proljeće 1982. do tragičnog kraja u ljeto 1983., s tim što se u završnom dijelu knjige govori i o nesretnoj sudbinom Đurekovićeva sina Damira, koji se bio sklonio u sigurnost kanadske zabiti, u gradić Calgary, ali ni tu nije uspio izbjeći metak iz lovačke puške u rujnu mjesecu 1987. Uvršteni tekstovi publicirani su u emigrantskim izdanjima Nova Hrvatska (London), Hrvatska Država (München), Danica (Chicago), Hrvatska revija…, osim prepiske Damira Đurekovića s Vinkom Nikolićerm, koja se objavljuje prvi put.

Odgovor na pitanje iz naslova „Što ga je ubilo?“ nigdje se u knjizi ne daje eksplicitno, no tko knjigu pročita, lako će mu biti zaključiti što se dogodilo i zašto je Đureković svojim člancima, razgovorima i romanima izazvao toliki bijes partijsko-državne vrhuške SFRJ, da ga je ona dala ubiti. O tome tko ga je ubio, nema nikakve sumnje: bila je to Udba. Zna se i tko je ubojstvo naredio: najviša jugoslavenska državna i partijska vlast u Beogradu i Zagrebu. A zašto je ubijen, to se dobro vidi iz ove knjige.

Razlozi zbog kojih je Đureković ubijen ujedno su i najbolji razlozi za čitanje ove i drugih njegovih knjiga.

Knjiga je ilustrirana s dvadesetak faksimila i fotografija.

Priređivač knjige je Branko Vukas, urednik Josip Pavičić.