Aktualna je pjesnička scena prilično živa. Na njoj je velik broj raznovrsnih i relevantnih glasova. Mladi autori, posebice autorice, vratili su u igru pojedine poetičke paradigme (npr. hipermetaforizam, egistencijalizam, pjesma u prozi), sve su brojniji portali i tribine posvećeni poeziji, čak i izdavači s manje zadrške nego prije objavljuju knjige stihova. Doduše pjesnici i njihove zbirke još uvijek ne pobuđuju primjerenu kritičku valorizaciju, javnost je za njih i dalje zainteresirana po načelu pozitivnog incidenta koji se (i kad se dogodi) najmanje tiče poezije.

Živost recentne lirske scene na svoj način potvrđuju i neočekivani glasovi, oni koji se javljaju s ruba tog zamišljenog polja ili oni koje se obično podrazumijeva i – zanemaruje. Ovom ću zgodom upozoriti na dva takva glasa. Radi se o starijim autorima kojih će se malo tko sjetiti u kontekstu govora o pjesništvu. Konkretno radi se o Anti Žužulu (1946) i Josipu Pavičiću (1944).

 

Žužul-Čuvati-A-1024x1477

Izd. Naklada Bošković, Split, 2019.

Pasatizam i artizam

Pjesnik, esejist, folklorist i knjižar Ante Žužul objavio je potkraj 2019. četvrtu zbirku Čuvati na tamnom mjestu. U nju je uvrstio gotovo 130 pjesama i razvrstao ih u cikluse Izgubljeni zanati, Zovem te žutim glasom, Onjušena stopala,Nagazio na divlju riječ i Bivam mlađi. Žužulovi stihovi progovaraju o jednostavnosti života, o svakodnevnim stvarima, događajima i poslovima. Njegova se zbirka može čitati kao lirska pohvala prirodi i čovjekovoj sljubljenosti s njom, kao pasatističko opjevavanje pučkoga života i ruralne kulture te njima pripadajućih rituala i simbola.

Najsnažniji dojam ostavlja prvi ciklus Izgubljeni zanati. Žužulov lirski subjekt oblikuje pretpostavljive artističke i artificijelne iskaze nositelja zanata koji su nestali ili su sve rjeđi. Uz ostalo taj se subjekt uživljava u uloge vezilje, klesara, zidara, gangaša, kozara, žeteoca, postolara, ranara, vračara, ronca, prosjaka i zvonara. Budući da neprestano govori iz prvoga lica jednine, k tomu u svevremenskom prezentu, njegov govor djeluje neposredno, a njegovo prikazivanje uvjerljivo, npr:

 

Ja postolar

Konac i kožu

Šilo i iglu

Bušim i šivam

Zorom i svanućem

Svaka postola za put daleki

Za svijet ubogi

Ja postolar na glasu

Krojim po stopalu jedinke

Od prirodne kože

i divljih šara

Zakucam mislima

Zašijem koncem postolarskim

Čavlićima i bolom zakucam (…)

 

Pjesme ciklusa Izgubljeni zanat oživljuju arhaične slojeve jezika i emocije koje uz njih idu. Idiom kojim su pisane posjeduje etnoligvističku vrijednost jer čuva lekseme koji upućuju na stvarnost koja više ne postoji (npr: zobnica, biljac, sukanac, samonikla rašeljka, smokva mrkulja, varenika, kotluša, kanul, plamenitan, mesliđan). U ritmu tih pjesama, ali i pjesama čitave zbirke, odzvanjaju ritam živog kazivanja, usmene poezije, ali i ritmovi stihova Jure Kaštelana, Petra Gudelja, Tina Ujevića ili Maka Dizdara. Autor zbirke Čuvati na tamnom mjestu stihovima iscrtava koordinate arhetipskog (imotskog) zavičaja posežući za sjećanjem, biranim prizorima i dakako imaginacijom. U njima se susreću jablan i vihor, kolijevka i mrtvačnica, djevojke i gore, vile i rečenice, kudjelja i poskoci, sanjarija i provalija. Misao se najčešće razvija dihotomijski, oslonjena na antitezu ili cikličko ponavljanje poput onoga u prirodi.

 

Na vreteno namotan stih

Žužulova je poezija izrazito retorična i slikovna. Lirski se iskaz zasniva na brojnim i sugestivnim sintaktičkim i smisaonim paralelizmima, gradacijskim nabrajanjima i obveznim metaforama. Slike i metaforički prijenosi združuju iskustvo življenja, intiman odnos s okolnim prostorom i tipične težačke poslove (npr: Tako je pokojni Luka/ Sadio rečenicu/ Plužio mjesečinu/ Dračio zoru). Čitava je zbirka prošarana snažnim, teškim i eskpresivnim slikama. One, uz to što oživljuju jedan svijet, upućuju i na samosvjesnog subjekta koji se doživljava i predstavlja kao pjesnik i koji – kako je to već u pjesnika uvriježeno – do krajnjih granica mistificira sam čin pisanja. U Žužulovoj inačici te mistifikacije planina je „spremačica stihova“, lirski je subjekt „na vreteno namotao stih“, pa je „stih umočen u krv“, pa će ga divlja riječ „u stihu ljubiti krikom“, pa će „iskrvariti stihom“ itd. Takvi su izrazi prilično dojmljivi, ali kada ih se više puta varira i kada prerastu u retorički tik, onda prestaju proizvoditi željene učinke i upućivati na specifičnu senzibilnost govornika. A to se događa.

Ipak, unatoč povremenim motivskim i stilskim ponavljanjima, zbrika Čuvati na tamnom mjestu Ante Žužula posjeduje snagu autentičnog lirskog svjedočanstva o svijetu koji nestaje i načinu na koji se poezija (još) može pisati. O pomnji s kojom je zbirka rađena svjedoči i činjenica da ima dva pogovarača, Petra Gudelja i Mladena Vukovića, a na zaslovnici u pomoć im priskače još jedan zagovarač, štoviše još jedan Vuković – Tvrtko. Društvo koliko birano toliko raznoliko. Gudelj o Žužulovu pisanju zapisuje lakonički ritualno: „Piše kao što pupa i cvita loza, reste trava. Kao što se potkraj ljeta i potkraj jeseni trga grožde i beru masline, odlije vino i cijedi ulje.“ Mladen Vuković naziva tu poeziju slovčanim lijekom pa joj ispisuje laudu: „Posadio je na meku bjelinu papira stih, orao nalivperom osrokovljene brazde, nicale mu pitome plemke sa slatkim intradama, ali uz njih odmah bujale i krške divljake, i samoniklo bilje, sprženo mediteranskim zvizdanom postalo herbarij mirisnog melema.“ Drugi Vuković, Tvrtko, rečenome primeće da Žužulova lirika „povrh starine i odbjegla vremena čuva svu silinu tamnog mjesta pjesničke riječi iz kojeg pada svjetlo na one vidove upotrebe jezika iz kojih se može stupiti u pravednije, prikladnije i razumnije odnose s drugima“. Očito nije slučajno da su sva trojica komentatora pribjegla poetiziranoj frazi.

 

Kanconijer / korice

Izd. Naklade Pavičić, Zagreb, 2020.

„Raspjevavanje“ frazema

Drugi neočekivani protagonist aktualnoga pjesništva Josip Pavičić objavio je zbirku Kanconijer o ništavilu. Taj književni kritičar, publicist i nakladnik do poezije je stigao u poznim godinama (prva mu je zbirka Bjelovarski list tiskana kada je imao 65). Tema ništavila odnosno praznine velika je i česta pjesnička tema. I u hrvatskome su ju pjesništvu brojni autori obrađivali, od Šimićeva upozorenja „Ne traži Boga mišlju; u praznini/ u kojoj se mis’o, tamna sjenka, gubi“ preko Mihalićeve zapitanosti „Htio bih znati otkuda dolazi ova praznina“ sve do Čegecova naslova Ekrani praznine. Pavičićev Kanconijer o ništavilu tematska je knjiga, knjiga koja se vrti oko tog pojma ništavila, koja mu prilazi s raznih strana, nastoji ga dohvatiti, prizemljiti, osvijestiti njegovu sveprisutnost. Autor je naslovom u velikoj mjeri odredio smjerove i oblike propitivanja teme. Naslov je dakako oksimoronski – kanconijer pretpostavlja ljubavno obraćanje, pozitivne emocije i intimu, a ništavilo upućuje na granice bića, na njegovu nemoć, neznatnost i sl.

Knjiga je grafički oblikovana u skladu s temom – naslovi pjesama vidno blijede slijeva na desno – na početku, lijevo, slova su masna, crna, podebljana, a na kraju, desno, slova su siva, blijeda, u nestajanju. Prvi stihovi prve pjesme (“Ništavilo je čovjekova majka./ Njegovo nebo./ Njegovo zeleno stablo./ Njegova obala./ Njegov sokol”) nagovješćuju prirodu suočavanja s temom – Pavičićev govor nastoji biti metaforičan i obuhvatan, istovremeno mistificira i eksplicira. Da bi lakše obgrlio temu, da bi ju lakše pojmio, on ju antropomorfizira – prikazuje ništavilo u obličjima nalik onima kojima je okružen, npr. kao biće koje maše repom, koje bježi pod kamen, razjapi njušku, sklupča se, prede… Pavičićev subjekt razgovara s ništavilom, moli ga da zakasni, ide se s njim naći u kavani i pita se kako će ga prepoznati, a ono uzvraća da je posvuda; ništavilo često dolazi do riječi, predstavlja se, obraća subjektu, u jednom ga razgovoru pita zašto – kada ga navodno ne voli – piše o njemu pjesme. Ništavilo sudjeluje u svim subjektovim dnevnim poslovima, pokretima, događajima. Ono se uvlači u rečenice koje izgovara i poruke koje šalje. Primjerice poruka koju je taj subjekt namijenio ljubljenoj ne zvuči tipično kanconijerski: „Ništa, vilo/ moja nije stvarno kao ti kad te nema“.

Trudeći se marljivo i metodično predočiti različita lica ništavila, autor se predstavlja kao poman promatrač, kao mislilac koji opjevava općenite ideje, povremeno i kao zanimljiv govornik. Kako se množe iskazi o ništavilu, Pavičić se sve više opušta i odjednom ništavilo nalazi u svemu ili kao naličje svega, kako to već biva kada se čovjek posveti jednoj temi pa mu ona odjednom postane jedino što vidi i jedino što postoji (makar bila riječ o nevidljivom i nepostojećem kao što je ovdje slučaj). Međutim, iako se odlučio za tešku i teško svladivu temu, Pavičićev je govor skladan, ritmičan, narativan, slikovit i vedar. Knjiga se lako čita, jer autor temi pristupa ludički. Ipak, iza te površinske zaigranosti i vedrine implicitno izranjaju teška pitanja o čovjekovoj egzistenciji, njezinoj tegobnosti i smislu življenja, ali ona su uglavnom ostavljena zainteresiranom čitatelju da ih postavlja i misli o njima. Autor Kanconijera o ništavilu potiče tog hipotetičnog čitatelja tako što raspjevava frazeologizme u kojima se pojavljuje sastavnica ništa, npr. „nitko i ništa”, „nikom ništa”, „nigdje nikoga“, pribjegava poetici ponavljanja i nabrajanja, leksičkih gomilanja i ritmizacija veznicima. Nerijetko se kompozicija pjesme gradi oko anaforičkog započinjanja rečenice – anafora pritom otvara vrata ritmizaciji govora te prikupljanju raznovrsnog slikovlja i misli koje vrludaju na sve strane.

 

Manirističnost i aforističnost

Moguće obilježje Pavičićeva poetskog pisma u ovoj zbirci nedvojbeno je stanovita manirističnost. Njegovi se stihovi naime povremeno neslučajno prepletu sa stihovima drugih, i to značenjem, ritmom, metrom, strofom ili pjesničkim oblikom. Ponekad nalikuju na iskaze koji evociraju lektiru, koji ju propituju ili preosmišljavaju (npr. „U smrti se ne sniva/ U smrti se ne ljubi/ U smrti se ne ježi koža…“; „Praznina je moj život/ Praznina je moja smrt/ ona je moj početak/ Ili kraj“; „Iza sedam zametenih sela/ Iza sedam zaspalih gradova/ Iza sedam izgubljenih dolina/ Granulo sunce“). Pojedine pjesme doista nalikuju stilskim vježbama na zadanu temu autora koji je puno čitao, kojemu glavom neprestano prolaze upamćeni stihovi, poetske slike i fraze. Bavljenje ništavilom nagnalo je Pavičićeva subjekta na oblikovanje niza opreka, među ostalim egzistencija – praznina, postojanje – nepostojanje, Bog – ništavilo, ja – ne-ja. Antitetička, dihotomijska logika (kao i u Žužula, ali s bitno drukčijom ulogom) u podlozi je čitave knjige. Ona se eksplicitno pojavljuje na njezinu kraju kao mogući sažetak teme i zaključak zbirke. Tekst predzadnje pjesme „Tko sam ja?“ nudi dva aforistički intonirana odgovora na naslovno pitanje:

 

Prvi odgovor:

Ja sam ništa

Najviše što čovjek može biti

Jer ništa je sve

 

Drugi odgovor:

Ja sam ništa

Najmanje što čovjek može biti

Jer sve je ništa

 

Iako se poetska pisma Ante Žužula i Josipa Pavičića razlikuju gotovo po svemu, ovdje su kratko opisana zbog svojega rubnog statusa, korektne poetske fakture i poetičkih iskustava kojima usložnjuju retorički i spoznajni repertoar aktualnoga pjesništva.

Krešimir Bagić

Vijenac, 3. 12. 2020.

 

 

Naklada Pavičić d.o.o. © 2024 | Izrada pr0ject1