Čitajući novije povijesne uratke naših suvremenih povjesničara, svakako se uočava razdjelnica koja ih dijeli na one koji vrednuju afirmativno povjesnicu hrvatskoga naroda, fundiraju zaključke na dokumentima i tragaju za istinom u arhivima, uzimaju u obzir europske i svjetske okolnosti koje su omogućavale ili onemogućavale sazrijevanje nacionalnoga bića, ubrajaju u povijest i preuzimanje duhovne strukture osobito zapadne kršćanske provenijencije, koje osobine znanstvenoga istraživanja u dugom nizu povjesničarskoga rada nisu postojale. Ne samo da nisu postojale – sve one povjesničare koji su u posljednjih stotinu godina pokušali pisati ozbiljnu i dokumentiranu povjesnicu, onemogućavalo se u poslu, izbacivalo s katedri na sveučilištima ili ubijalo čak.
S druge strane objavljuju se radovi površnih i ideološki herostratski raspoloženih, slabo obrazovanih tzv. povjesničara koji negiraju gore spomenuto, iskrivljavaju podatke, falsificiraju dokumente i minoriziraju duhovnu komponentu kojom čovjek utječe na ishod povijesnih zbivanja, ili ga ista određuje.
U tom gotovo klinču živimo u neprestanom dvojstvu gdje se pojavljuje mogućnost da neuki koji određuju politički javni diskurs prihvate koncepciju kako je revidiranje historijskih zaključaka komunističkih i liberalnih tumača nepovredivo i vječno, zapadnu u zablude i počinjaju pogrješke kobne po narod. Činjenica koja je nepobitna, ali i nepriznata u suvremenom političarskom zanatu trebala bi glasiti: nitko tko nije upoznat s povijesti svoga naroda kao i općom povijesti, ne može obnašati dužnosti koje implicite zahtijevaju nužnost poznavanja društvenih i političkih procesa u prošlosti i još više u sadašnjosti. O bijednim likovima koji nam iz sjedišta današnje EU dolaze i kroje sudbinu i RH i BiH, suvišno je i govoriti. Gotovo nitko od tih lordova, ambasadora, regenata, upravitelja, bijelih zaštitnika, namjesnika i inih, drznika često, nije ni znao kamo ide dok mu to nisu pokazali na geografskoj karti: ide na Balkan koji nastavaju divlja plemena. Vrijedna djela poznatih hrvatskih povjesnika nisu prevedena na velike jezike. Ili vrlo rijetko. Oni koji dolaze kao naši svjetski savjetnici, nisu ih čitali. Nepoznavanje povijesti bolna je točka iz koje proizlaze i naša vlastita kloniranja u jugoslavene, talijanaše, mađarone, autonomaše, internacionaliste…globaliste.
U Nakladi P.I.P. Pavičić opet se pojavila intrigantna, zanimljivo pisana i znanstveno utemeljena knjiga: Stipe Kljaić: ”Povijest kontrarevolucije/ Hrvatska konzervativna misao od 1789.do 1989.” Nakladnik Josip Pavičić uporno pokušava zainteresirati javnost da se prihvati čitanja povijesnih knjiga, ponekad i vrlo zanemarenih i nepoznatih događaja i auktora. Mladoga povjesničara dr. Stipu Kljaića (Šibenik, 1982.) predstavlja knjigom koja se sastoji od 12 portreta više ili manje poznatih povjesničara: Andrija Dorotić, Mihovil Pavlinović, Kosto Vojnović, Josip Juraj Strossmayer, Đuro Arnold, Stjepan Zimmermann, Dominik Barač, Milivoj Magdić, Hijacint Bošković, Bonifacije Perović, Bogdan Radica, Franjo Tuđman.
Sličnom metodom poslužio se, između ostalih, dr. Ivo Perić u knjizi” Politički portreti iz prošlosti Dalmacije” (Split, 1990.), koji je odabrao po kriteriju lokalnoga djelovanja i pripadanja više ili manje poznate nekada znamenite javne djelatnike. (Mislimo da bi danas student povijesti na FF u Zagrebu teško prepoznao imena iz takvih monografija!)
Metodološki princip u knjizi dr. Kljaića sređen je po kronološkom i idejnom principu. Od Andrije Dorotića iz 19. stoljeća do Franje Tuđmana našega suvremenika i zaslužnika za stvaranje nezavisne i slobodne hrvatske države. Od snova Dorotićevih koji je čeznuo ujedinjenje Dalmacije, Hrvatske te Slavonije, svećenik franjevac koji se pokazao vidovit u politici, aktivan i hrabar u stvarnim zbivanjima, a isto tako i duboko misaon u svom filozofskom opusu, do Tuđmana koji je ostvario sveukupne namjere i napore Hrvata tijekom dva stoljeća moderne povijesti.
Uz svako navedeno ime postavljen je sukus njegove misli, a u opširnom uvodu i krajnji cilj rada: „Ova je rasprava pokušaj da se sastavi početna sinteza hrvatske kontrarevolucionarne, odnosno konzervativne misli, koja se vremenski podudara s modernim razdobljem.”
Primijetiti je da se mnogo toga u radu i djelima spomenutih povjesnika crpilo iz objavljenih knjiga znamenitih kršćanskih, u najširem smislu, mislilaca koji su analizom revolucija kao simbola „slobodarskoga i novoga” suprotstavili tzv. kontrarevoluciju kao zaštitu sveukupnih vrijednosti pozitivnoga u konzervativnom.
Od francuskoga filozofa i analitičara strašne situacije poslije Francuske revolucije Frederica Ozanama, G. K.Chestertona, N. Berdjajeva, Denisa de Rougemonta i mnogih nespomenutih. Uvelike se neka stajališta, koja bijahu odijeljena u komunističkoj „historiografiji”, bitno približuju ovim povjesničarima koji ne upadaju u zamku kako je ekstremna revolucija i avangarda isto što i napredak.
U nizu vrlo intrigantnih podataka možda se može izdvojiti kao primjer iscrpan tekst o odnosu Bogdana Radice prema Miroslavu Krleži. U njemu se očituje potpuna detronizacija velikoga maga kao intelektualca i kao čovjeka. Ne samo taj primjer- cijela knjiga napeto je štivo čak i za one koji ne vole povijest. Ocjene su oštre, jasne, pošteno iscizelirane citatima, dokumentima i predstavljaju političku filozofiju društvene evolucije.
U Zaključku se između ostaloga kaže: ”Međutim, osnovna nit koja povezuje tekstove i razmišljanja svih ovdje obrađenih autora jest obrana kapitalnih postignuća iz srednjovjekovnoga doba: državnog kontinuiteta i narodne samobitnosti hrvatskog naroda te njegove pripadnosti široj orbiti kršćanske civilizacije europskoga Zapada… Prezentizam nameće i filozofiju života sadržanu u sloganu” ovdje i sada”…”
Nakon puno opširnijega Zaključka slijedi simbolična slika: giljotina koja za sječivo ima zvijezdu oštrih bridova, a kao žrtva je alegorija Hrvatske u obliku pera na kojem je hrvatski grb.
Kao i uvijek ozbiljni nakladnik Josip Pavičić donosi Kazalo, Zaključak, Pogovor, Izvore i literaturu, Imensko kazalo, Zahvalu i Bilješku o piscu.
I za kraj ovoga kratkoga pregleda vrijedne knjige ono što je napisao Milan Šufflay a stoji kao njen motto: ”Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Kontinuitet se mora održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas.”
Nevenka Nekić