(Predstavljanje u MH u Zadru, 11. ožujka 2025. u 18 sati)
Ćorićev djed i otac osjetili su istinu i pravdu u prijašnjim političkim i pravnim sustavima, ako ih je uopće bilo. Ukratko: Kadija te tuži, kadija ti sudi. Ili još gore: Odsijeku ti glavu i ne plačeš! Ili: Odnese te noć! Smrtna kazna i njezino pooštrenje bile su stoljećima dominantne kazne i u Habsburškoj Monarhiji za „djela glavogubna“.
Hrvatsko zakonodavstvo ukinulo je u doba Ivana Mažuranića mučenje, šibanje i batinanje kao „sredstva za istjerivanje istine“: Naime: Mučili su osumnjičenika dok god ne prizna ono što oni misle da je učinio, pa čak ako i nije! Nakon godine 1918. našli smo se u neželjenoj uniji s narodom koji je te mučiteljske metode u praksi sačuvao sve do danas. Žrtva takve torture bio je hrvatski komunist Andrija Hebrang.
Nekoliko strahovitih iskustava s krvoločnim milicajcima i udbinim isljednicima u Makarskoj i Rijeci dvaput je snažno proživio i naš Valentin: najprije u Makarskoj (Čitluku) i Rijeci uživo, a kasnije u Haagu u svojim sjećanjima. Tako nam je bilo u obje Jugoslavije!
Koliko je Hrvata pobijeno nakon tzv. oslobođenja!? Bez suda i presude odnijela ih je noć. Ni grob im se ne zna.
Valentin Ćorić svojim se je rođenjem kao svaki hrvatski domoljub upisao u MATICU HRVATSKIH MUČENIKA, kako govori Guslar Jakova Gotovca u Prologu u operu Mila Gojsalića:
„Kroz slamanja doba i svjetova / sva su tvoja djeca mučenici!“
Mučeništvo je postalo gotovo kao jedno od obilježja hrvatskoga identiteta.
Valentin je izvrsno razumio optužnicu hrvatskoj Šestorici: To je zapravo bio međunarodni udruženi zločinački pothvat protiv Hrvatske i Hrvata a uz pomoć domaćih jadnika. Na razini UN-a, u izvedbi Haaga! Bila je to optužnica protiv svih domoljubnih Hrvata koji su na bilo koji način pomagali u stvaranju i obrani svoje napaćene Domovine (Republike Hrvatske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne).
Apsurdno je tolike vodeće ljude u takvom ratnom metežu optužiti po zapovjednoj odgovornosti: Zašto nisu nešto spriječili!? Da pokaže apsurdnost takve optužbe, Ćorić ih je javno upitao: Zašto niste u idealnim uvjetima spriječili tragediju generala Slobodana Praljka?
Zašto je Ćorić preinačio poznatu latinsku izreku? Odgovor ćemo naći na u Epilogu na str. 166.: „Za sve slobodne ljude u vinu je istina, in vino veritas. Za mene je sada, u haaškom zatvoru, a bit će valjda i do kraja života, u vinu – i sloboda. In vino libertas.“
Knjiga je podijeljena u dva podjednaka dijela po 19 priča. Ukupno ima 38 priča s jedinstvenom numeracijom.
Sve su to njegovi Autobiografski zapisi iz Haaga, kako stoji u podnaslovu.
Uglavnom se u tim pričama izmjenjuju lake i teške, vesele i otužne teme iz autorova života, bilo u haškom zatvoru ili sjećanja iz prijašnjih dana, doživljena ponovno i drukčije, snažnije. Sve su te priče majstorski oblikovane i povezane u skladnu cjelinu.
Te su priče na visokoj umjetničkoj razini, pune dosjetki, pošalica, humora, ironije, sarkazma, paradoksa i apsurda. Ima vrlo bolnih priča koje bih najradije preskočio. Autor ih ipak piše radi pune istine!
Čini mi se da je jedna od najveselijih priča: „Vojniče, bre, ne štipaj umetnicu!“ (str. 71-75.) U toj priči upoznat ćemo Valentina kao vrhunskog glumca, i to u prvom pokušaju.
Svoju glumačku sposobnost vrhunski je iskoristio kad je zbog zaplijenjenih boca vina pozvan upravitelju na razgovor: Odlučio je ući u ured glumeći pijanca. Upravitelj i prevoditeljica bili su u čudu. Htjeli su zvati policiju. Sjajni je glumac u trenutku postao sasvim trijezan, mudar, pametan. Čak ga je i prevoditeljica pitala otkud mu to, pa joj je spomenuo tu priču.
Vrlo je zanimljiva priča Šutnja u Taizeu. (str. 86-94.) Valentin kao riječki student organizirano ide u Taize na individualne duhovne vježbe. Sam odabire šutnju i samoću kao oblik duhovnih vježba. Šutnju i samoću doživio je kao veliki Božji dar. Slična se priča zbiva i u drugom dijelu knjige, kad je za tri krepane mušice dobio samicu i 300 € kazne. A da vidite kakvo obrazloženje odluke!? (Upravitelj je „zabrinut“ za njegovo zdravlje zbog tri krepane „muhe“, on ne voli „muhe“…)
Pazite: Usred knjige Valentin je „podmetnuo“ eksploziv: Eksplozije u zatvoru (str. 155-165.) Bile su to tri neslavne eksplozije Valentinova vina u vrenju, što su „robovlasnici“ nasilno prisvojili kao trofeje. Oni su čvrsto začepili boce vina u vrenju. I eksplozije odjeknuše zatvorom: Bum! Bum! Bum! Uredi su postali svinjac! Jesu se proslavili! Valentin je povjerovao da su te eksplozije Božji prst: „Bila je to Božja poruka našim ‘robovlasnicima’ da budu milosrdniji prema svojim ‘robovima’.“
Uglavnom se izmjenjuju lake i teške, vesele i otužne priče, majstorski oblikovane i povezane u skladnu cjelinu.
Opet preskačem najtužniju priču, sretan da je Valentin u najtežem trenutku našao spas u čitanju i pisanju, sviranju i pjevanju i drugim aktivnostima i obogatio nas vrhunskim pričama, najprije lakšima, a onda i vrlo mučnima, da istina bude potpuna.
Priča Kad tenis postane više od tenisa (str. 209-214.) potiče navijački duh i pokazuje tko je za koga. Albanska trojica otvoreno su za Ćorića i Hrvatsku, osobito njegov teniski učenik Ljahi. On je bio i hrvatski branitelj!
Priča Na dubrovačkoj plaži (str.174-175.) kratka je, ali vrhunska priča. To je svojevrsni nastavak jedne riječke priče iz prvoga dijela: Dva Valentinova prijatelja, koji se slučajno upoznaju na dubrovačkoj plaži, tek na kraju otkrivaju svoje skrivene adute i odlučuju što prije posjetiti svojega zajedničkog prijatelja u Haagu – Valentina Ćorića.
Za 20. obljetnicu Oluje ponosni pobjednik Ćorić odlučio je sve zatvorenike i stražare počastiti Olujom s palačinkama (str.219-223.). Ispekao je 30 palačinka, za svakoga po dvije. Našao se dežurni Srbin koji je sve svoje suborce obavijestio o Ćorićevoj „provokaciji“ i sve ih pozvao na bojkot. Bojkot nije uspio. Prvi je do palačinka stigao Mladić i zamolio više palačinka za svoju unučad. Pobunjenik je i dalje mrmljao, ali mu je hrabri Valentin održao lekciju časničkog ponašanja: „Mi smo vas pobijedili u ratu! Red je da nam čestitate! Sjećaš li se kako je onaj vaš zapovjednik čestitao našem generalu Stipetiću, kad je u Oluji potpisivao predaju korpusa kod Vrginmosta? Svaka mu čast! Tako rade pravi zapovjednici i čestiti ljudi. A tebi i nekima sličnima ni dvadeset godina nije dovoljno da shvatite što se dogodilo. Ne mogu vam pomoći, ali vas barem mogu počastiti palačinkama.“ (str. 222.) Te su palačinke s Olujom dugo bile česta tema zatvoreničkih razgovora. Zato je Ćorić tu zanimljivu priču završio ovako: „Za iduću obljetnicu Oluje (2016. godine), pripremit ću palačinke sa sladoledom, da bi se uzavrele glave na vrijeme rashladile.“ (str. 223.)
Ta priča jasno pokazuje da je Ćorić i u Haagu bio čovjek slobode i istine, hrvatskoga ponosa i prkosa, duhoviti i zanosni promicatelj istine o Domovinskom ratu. Sudjelovanje u njemu s ponosom smatra najbogatijim razdobljem svojega života.
Ćorić je i u haškom mraku znao naći svijetlih likova. Spomenut ćemo nekoliko tako dobrih ljudi: čuvar Erik, pokojni čuvar Jan, policajka Ana, donekle i upravitelj Irac. Na prvom bi mjestu bila njegova profesorica engleskoga jezika Helen: Kad je Valentin bio u samici, Helen mu je kroz rupicu na vratima ubacila listić s porukom svijetu: „Spasite Zemlju, to je jedini planet s vinom!“ A kad je izišao iz samice, dobio je njezinu novu poruku svijetu: „Spasite gosp. Ćorića, to je jedini čovjek s vinom!“
Znao je Valentin dobro istinu o Domovinskom ratu i o Haškom sudu i njegovim judastim „hrvatskim“ jadnicima na svim razinama: I najbolji sud, kad krene po krivoj metodologiji i logici, završava krivorijekom i čini zločin protiv zatvorenika i njegove obitelji. Iz krivih postavki logično slijedi krivi zaključak (conclusio falsa). Ćorić je svojom knjigom pokazao da je istinita ona paradoksalna Kranjčevićeva misao: „Okovi su krila da se bolje leti!“.
Našem „Sokolu“ nisu mogli toliko podrezati krila da ne može na krilima duha doletjeti do svoje Paoče, do svoje obitelji, do svoje Humske zemlje, do drage Domovine, kojoj je uvijek vjerno služio i u najtežim vremenima borio se, uvijek i svugdje, junački i časno, za sve sastavnice hrvatskoga identiteta. Ako ne znaš šta je bilo, čitaj knjigu Valentina Ćorića! Ako ne znaš, milo moje, upitaj heroje! Hvala Bogu, možemo večeras i pitati heroja! Ali ne bi bilo pristojno da ga pitamo kad je sve to zapisano u njegovim zapisima iz Haaga. Dragocjeno je to svjedočanstvo hrvatskog mučenika. Takve hrvatske velikane mučenike treba promatrati kroatocentrično bez obzira na presude tuđinskih sudova. Imamo dosta iskustva s raznim unijama i unijicama i njihovim „milosrđem“ od Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana pa do naših dana.
Mile Mamić, jezikoslovac, Zadar
HKV.hr, 11. ožujka 2025.
