(Predstavljanje u MH u Zadru, 11. ožujka 2025. u 18 sati)
Ćorićev djed i otac osjetili su istinu i pravdu u prijašnjim političkim i pravnim sustavima, ako ih je uopće bilo. Ukratko: Kadija te tuži, kadija ti sudi. Ili još gore: Odsijeku ti glavu i ne plačeš! Ili: Odnese te noć! Smrtna kazna i njezino pooštrenje bile su stoljećima dominantne kazne i u Habsburškoj Monarhiji za „djela glavogubna“.
Hrvatsko zakonodavstvo ukinulo je u doba Ivana Mažuranića mučenje, šibanje i batinanje kao „sredstva za istjerivanje istine“: Naime: Mučili su osumnjičenika dok god ne prizna ono što oni misle da je učinio, pa čak ako i nije! Nakon godine 1918. našli smo se u neželjenoj uniji s narodom koji je te mučiteljske metode u praksi sačuvao sve do danas. Žrtva takve torture bio je hrvatski komunist Andrija Hebrang.
Nekoliko strahovitih iskustava s krvoločnim milicajcima i udbinim isljednicima u Makarskoj i Rijeci dvaput je snažno proživio i naš Valentin: najprije u Makarskoj (Čitluku) i Rijeci uživo, a kasnije u Haagu u svojim sjećanjima. Tako nam je bilo u obje Jugoslavije!
Koliko je Hrvata pobijeno nakon tzv. oslobođenja!? Bez suda i presude odnijela ih je noć. Ni grob im se ne zna.
Valentin Ćorić svojim se je rođenjem kao svaki hrvatski domoljub upisao u MATICU HRVATSKIH MUČENIKA, kako govori Guslar Jakova Gotovca u Prologu u operu Mila Gojsalića:
„Kroz slamanja doba i svjetova / sva su tvoja djeca mučenici!“
Mučeništvo je postalo gotovo kao jedno od obilježja hrvatskoga identiteta.
Valentin je izvrsno razumio optužnicu hrvatskoj Šestorici: To je zapravo bio međunarodni udruženi zločinački pothvat protiv Hrvatske i Hrvata a uz pomoć domaćih jadnika. Na razini UN-a, u izvedbi Haaga! Bila je to optužnica protiv svih domoljubnih Hrvata koji su na bilo koji način pomagali u stvaranju i obrani svoje napaćene Domovine (Republike Hrvatske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne).
Apsurdno je tolike vodeće ljude u takvom ratnom metežu optužiti po zapovjednoj odgovornosti: Zašto nisu nešto spriječili!? Da pokaže apsurdnost takve optužbe, Ćorić ih je javno upitao: Zašto niste u idealnim uvjetima spriječili tragediju generala Slobodana Praljka?
Zašto je Ćorić preinačio poznatu latinsku izreku? Odgovor ćemo naći na u Epilogu na str. 166.: „Za sve slobodne ljude u vinu je istina, in vino veritas. Za mene je sada, u haaškom zatvoru, a bit će valjda i do kraja života, u vinu – i sloboda. In vino libertas.“
Knjiga je podijeljena u dva podjednaka dijela po 19 priča. Ukupno ima 38 priča s jedinstvenom numeracijom.
Sve su to njegovi Autobiografski zapisi iz Haaga, kako stoji u podnaslovu.
Uglavnom se u tim pričama izmjenjuju lake i teške, vesele i otužne teme iz autorova života, bilo u haškom zatvoru ili sjećanja iz prijašnjih dana, doživljena ponovno i drukčije, snažnije. Sve su te priče majstorski oblikovane i povezane u skladnu cjelinu.
Te su priče na visokoj umjetničkoj razini, pune dosjetki, pošalica, humora, ironije, sarkazma, paradoksa i apsurda. Ima vrlo bolnih priča koje bih najradije preskočio. Autor ih ipak piše radi pune istine!
Čini mi se da je jedna od najveselijih priča: „Vojniče, bre, ne štipaj umetnicu!“ (str. 71-75.) U toj priči upoznat ćemo Valentina kao vrhunskog glumca, i to u prvom pokušaju.
Svoju glumačku sposobnost vrhunski je iskoristio kad je zbog zaplijenjenih boca vina pozvan upravitelju na razgovor: Odlučio je ući u ured glumeći pijanca. Upravitelj i prevoditeljica bili su u čudu. Htjeli su zvati policiju. Sjajni je glumac u trenutku postao sasvim trijezan, mudar, pametan. Čak ga je i prevoditeljica pitala otkud mu to, pa joj je spomenuo tu priču.
Vrlo je zanimljiva priča Šutnja u Taizeu. (str. 86-94.) Valentin kao riječki student organizirano ide u Taize na individualne duhovne vježbe. Sam odabire šutnju i samoću kao oblik duhovnih vježba. Šutnju i samoću doživio je kao veliki Božji dar. Slična se priča zbiva i u drugom dijelu knjige, kad je za tri krepane mušice dobio samicu i 300 € kazne. A da vidite kakvo obrazloženje odluke!? (Upravitelj je „zabrinut“ za njegovo zdravlje zbog tri krepane „muhe“, on ne voli „muhe“…)
Pazite: Usred knjige Valentin je „podmetnuo“ eksploziv: Eksplozije u zatvoru (str. 155-165.) Bile su to tri neslavne eksplozije Valentinova vina u vrenju, što su „robovlasnici“ nasilno prisvojili kao trofeje. Oni su čvrsto začepili boce vina u vrenju. I eksplozije odjeknuše zatvorom: Bum! Bum! Bum! Uredi su postali svinjac! Jesu se proslavili! Valentin je povjerovao da su te eksplozije Božji prst: „Bila je to Božja poruka našim ‘robovlasnicima’ da budu milosrdniji prema svojim ‘robovima’.“
Uglavnom se izmjenjuju lake i teške, vesele i otužne priče, majstorski oblikovane i povezane u skladnu cjelinu.
Opet preskačem najtužniju priču, sretan da je Valentin u najtežem trenutku našao spas u čitanju i pisanju, sviranju i pjevanju i drugim aktivnostima i obogatio nas vrhunskim pričama, najprije lakšima, a onda i vrlo mučnima, da istina bude potpuna.
Priča Kad tenis postane više od tenisa (str. 209-214.) potiče navijački duh i pokazuje tko je za koga. Albanska trojica otvoreno su za Ćorića i Hrvatsku, osobito njegov teniski učenik Ljahi. On je bio i hrvatski branitelj!
Priča Na dubrovačkoj plaži (str.174-175.) kratka je, ali vrhunska priča. To je svojevrsni nastavak jedne riječke priče iz prvoga dijela: Dva Valentinova prijatelja, koji se slučajno upoznaju na dubrovačkoj plaži, tek na kraju otkrivaju svoje skrivene adute i odlučuju što prije posjetiti svojega zajedničkog prijatelja u Haagu – Valentina Ćorića.
Za 20. obljetnicu Oluje ponosni pobjednik Ćorić odlučio je sve zatvorenike i stražare počastiti Olujom s palačinkama (str.219-223.). Ispekao je 30 palačinka, za svakoga po dvije. Našao se dežurni Srbin koji je sve svoje suborce obavijestio o Ćorićevoj „provokaciji“ i sve ih pozvao na bojkot. Bojkot nije uspio. Prvi je do palačinka stigao Mladić i zamolio više palačinka za svoju unučad. Pobunjenik je i dalje mrmljao, ali mu je hrabri Valentin održao lekciju časničkog ponašanja: „Mi smo vas pobijedili u ratu! Red je da nam čestitate! Sjećaš li se kako je onaj vaš zapovjednik čestitao našem generalu Stipetiću, kad je u Oluji potpisivao predaju korpusa kod Vrginmosta? Svaka mu čast! Tako rade pravi zapovjednici i čestiti ljudi. A tebi i nekima sličnima ni dvadeset godina nije dovoljno da shvatite što se dogodilo. Ne mogu vam pomoći, ali vas barem mogu počastiti palačinkama.“ (str. 222.) Te su palačinke s Olujom dugo bile česta tema zatvoreničkih razgovora. Zato je Ćorić tu zanimljivu priču završio ovako: „Za iduću obljetnicu Oluje (2016. godine), pripremit ću palačinke sa sladoledom, da bi se uzavrele glave na vrijeme rashladile.“ (str. 223.)
Ta priča jasno pokazuje da je Ćorić i u Haagu bio čovjek slobode i istine, hrvatskoga ponosa i prkosa, duhoviti i zanosni promicatelj istine o Domovinskom ratu. Sudjelovanje u njemu s ponosom smatra najbogatijim razdobljem svojega života.
Ćorić je i u haškom mraku znao naći svijetlih likova. Spomenut ćemo nekoliko tako dobrih ljudi: čuvar Erik, pokojni čuvar Jan, policajka Ana, donekle i upravitelj Irac. Na prvom bi mjestu bila njegova profesorica engleskoga jezika Helen: Kad je Valentin bio u samici, Helen mu je kroz rupicu na vratima ubacila listić s porukom svijetu: „Spasite Zemlju, to je jedini planet s vinom!“ A kad je izišao iz samice, dobio je njezinu novu poruku svijetu: „Spasite gosp. Ćorića, to je jedini čovjek s vinom!“
Znao je Valentin dobro istinu o Domovinskom ratu i o Haškom sudu i njegovim judastim „hrvatskim“ jadnicima na svim razinama: I najbolji sud, kad krene po krivoj metodologiji i logici, završava krivorijekom i čini zločin protiv zatvorenika i njegove obitelji. Iz krivih postavki logično slijedi krivi zaključak (conclusio falsa). Ćorić je svojom knjigom pokazao da je istinita ona paradoksalna Kranjčevićeva misao: „Okovi su krila da se bolje leti!“.
Našem „Sokolu“ nisu mogli toliko podrezati krila da ne može na krilima duha doletjeti do svoje Paoče, do svoje obitelji, do svoje Humske zemlje, do drage Domovine, kojoj je uvijek vjerno služio i u najtežim vremenima borio se, uvijek i svugdje, junački i časno, za sve sastavnice hrvatskoga identiteta. Ako ne znaš šta je bilo, čitaj knjigu Valentina Ćorića! Ako ne znaš, milo moje, upitaj heroje! Hvala Bogu, možemo večeras i pitati heroja! Ali ne bi bilo pristojno da ga pitamo kad je sve to zapisano u njegovim zapisima iz Haaga. Dragocjeno je to svjedočanstvo hrvatskog mučenika. Takve hrvatske velikane mučenike treba promatrati kroatocentrično bez obzira na presude tuđinskih sudova. Imamo dosta iskustva s raznim unijama i unijicama i njihovim „milosrđem“ od Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana pa do naših dana.
Mile Mamić, jezikoslovac, Zadar
HKV.hr, 11. ožujka 2025.
Marko Kutleša
„Mala nastamba tuge /
Priče i bilješke zagrebačkog medikusa s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa“
Naklada Pavičić, odnosno Josip Pavičić, hrvatski književnik i nakladnik, knjige tiska i odabire ako imaju bar neku provokativnu crtu koja odudara od mnogih stajališta. Osobito onih lažnih, već buđavih od stajanja u loncima kao osušeni kaktusi. Te knjige uvijek nose i neku etičku poruku koja ne zastarijeva i čuva se u Dekalogu kao posebna zlatnina. Tako je slučaj i s ovom knjigom doktora medicine Marka Kutleše koja je druga u nizu što ju objavljuje Naklada Pavičić. 
Prvi naslov u istoj Nakladi bio je „Posljednji stvaratelji sjećanja”. Knjiga je to koja se proteže u gotovo svim pravcima ljudskoga života, a osobito se bavi temeljima nečije duhovne izobrazbe i stasanja pa shodno tome raspravlja o baštini filozofskoga dijela europske kulture. Očito je da se medikus Kutleša snalazi izvanredno dobro u tom humanističkom perivoju jer čitatelja podsjeća na same početke medicine kada su Arapi otvarali poznate škole diljem Perzije i Sirije. U tim se školama najprije nekoliko godina izučavala filozofija naslijeđena iz grčkoga i kasnijih razdoblja pa tek onda medicina. Spominje pisac i filozofiju devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća i analizirajući njene osobito etičke postavke, nalazi u njoj mnoge uzroke urušavanja vjere i Boga samoga čije urušavanje i degradacija razara i samoga čovjeka ostavljajući ga u samoći na poprištu zgarišta rata ili bolesti, svejedno.
Nova knjiga „Mala nastamba tuge” s podnaslovom „Priče i bilješke zagrebačkog medikusa s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa” govori na način srčanih i hrabrih, s puno ljubavi i humanizma o danima umiranja od znanoga nam virusa. On, Dražen Kutleša liječi i spašava živote, nadljudskim snagama odvlači bolesnike iz ruku smrti i užasnut gleda umiranje. Reći će netko: pa liječnik je navikao na smrt, on zna da je to dio njegova posla. Ne, gospodo! Nikada se čovjek ne može posve naviknuti na smrt. Postoje dva zanimanja koja su zvanje: medikus i paidagogos. Liječnik se bori za život, fizički opstanak čovjeka, a ovaj drugi za duh i dušu svojega učenika. Nije nimalo lako gledati ako ti učenik, dijete propada pod utjecajem droge, alkohola, nasilja, žalosti, slabosti tijela ili izgubljenosti u svijetu koji zna biti okrutan. O tome je najbolje pisao Dostojevski. Dobar učitelj uvijek će se truditi spasiti svoga gojenca, pružiti mu očinsku ili majčinsku ruku i zaštitu. Nitko ne uspijeva uvijek spasiti čovjeka: niti medikus kad nasluti Smrt koja kuca na vrata, niti odgajatelj kad vidi glavicu djeteta naslonjenu u klonuću na klupu. Samo, susret sa smrću ipak je najtužniji trenutak.
Upravo o smrti na koju se ovaj iskusni medikus nije navikao, govori ova knjiga jasnim jezikom i iskrenim žaljenjem. Suosjećanje liječnika s umirućima (koji za vrijeme koronapandemije piše ove retke), veliko je i dramatično utječe na njegov duševni i duhovni dio bića. 
Gleda svakodnevno dovoženje i mladih i starih bolesnika, njihovu agoniju unatoč svim tehničkim aparatima, gleda i oproštaje s umirućima, suze i ridanje majki, očeva, djece, a osobito je jedna smrt okrutnija od svake druge. To je smrt trudnice. Ova drama nadmašuje sve ostale jer dva su života žrtvovana. Ako se spasi dijete, ostaje bez majke. Užas emocionalnoga trpljenja doživio je auktor ove knjige više puta tijekom pandemije, a nažalost gotovo uvijek bio je to rezultat necijepljenja. On otvoreno i javno govori o tome bez obzira hoće li ga tko napadati kao pobornika cijepljenja. Da, kaže dr. Kutleša, da su se cijepili, bolest bi imala puno lakši oblik. Oni koji su zagovarali necijepljenje, nisu stajali kraj umirućih i gledali kako se utapaju u posljednjim strašnim slikama, grčevima, hripanjima poplavjelih lica prije nego se rastanu s ovim svijetom.
Tekst obiluje asocijacijama iskusnoga i obrazovanoga medikusa koji pozna ne samo povijest medicine, nego i opću povijest svoga naroda i svijeta. On se sjeća velikih epidemija tijekom prošlih stoljeća pa i one 1918. kada je od „španjole” umrlo na milijune ljudi diljem svijeta. U tome trenutku pismo prelazi granicu dokumenta i pretvara se u književnost napuštajući realizam trenutka i pretvarajući prošlost u sadašnjost. Tako na nekoliko mjesta pisac premješta dokumentaristički tekst u snoviti prostor gdje nalazi svoj lik koji živi i osjeća kao pacijent ili liječnik onoga doba. Time se etička i emocionalna vrlina pokazuje kao eminentna snaga uživljavanja u patnju, kao sakramentalna vrsnost.
Rasprava i dijalog s protivnicima cijepljenja koji su veliki uzročnici tolikih smrti doseže vrhunac u scenama kao iz Bergmanovoga filma: pisac igra šah sa Smrću. Napetost i uvjerljivost susreta potječe iz piščeve istinske drame koja ga potresa u svakom susretu s tom strašnom spodobom, i neprestano ima pred očima brojne preminule: u Hrvatskoj 17.809 ljudi.
Oni koji vole povijest naći će ovdje i priču o Staljinovu rošavu licu, kao posljedicu slične pandemije.
Vičan poukama doktor Kutleša stoji na strani humanoga, Božjega svijeta koji nudi mogući opstanak u krilu istine, ljubavi i topline obitelji. Tako će reći: „Pruži li majka iskrenu ljubav svome djetetu, i ono će drugom čovjeku moći pružiti takvu ljubav… Dijete blagoslovljeno majčinom ljubavlju moći će se nositi s nedaćama života, a da mu izvor ljubavi za bližnje i druge ljude nikad ne presuši.”
I on, pisac, dok sluša posljednje otkucaje dječjega srca u utrobi trudnice, misli na besmislenost „mitinga slobode”. Ni jedna trudnica koja je umrla pred njegovim očima nije bila cijepljena. Tko će ikada preuzeti odgovornost za tu činjenicu, pita ova knjiga.
Nevenka Nekić
hkv.hr
8. svibnja 2023.
