Marko Kutleša
„Mala nastamba tuge /
Priče i bilješke zagrebačkog medikusa s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa“

Naklada Pavičić, odnosno Josip Pavičić, hrvatski književnik i nakladnik, knjige tiska i odabire ako imaju bar neku provokativnu crtu koja odudara od mnogih stajališta. Osobito onih lažnih, već buđavih od stajanja u loncima kao osušeni kaktusi. Te knjige uvijek nose i neku etičku poruku koja ne zastarijeva i čuva se u Dekalogu kao posebna zlatnina. Tako je slučaj i s ovom knjigom doktora medicine Marka Kutleše koja je druga u nizu što ju objavljuje Naklada Pavičić. Prvi naslov u istoj Nakladi bio je „Posljednji stvaratelji sjećanja”. Knjiga je to koja se proteže u gotovo svim pravcima ljudskoga života, a osobito se bavi temeljima nečije duhovne izobrazbe i stasanja pa shodno tome raspravlja o baštini filozofskoga dijela europske kulture. Očito je da se medikus Kutleša snalazi izvanredno dobro u tom humanističkom perivoju jer čitatelja podsjeća na same početke medicine kada su Arapi otvarali poznate škole diljem Perzije i Sirije. U tim se školama najprije nekoliko godina izučavala filozofija naslijeđena iz grčkoga i kasnijih razdoblja pa tek onda medicina. Spominje pisac i filozofiju devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća i analizirajući njene osobito etičke postavke, nalazi u njoj mnoge uzroke urušavanja vjere i Boga samoga čije urušavanje i degradacija razara i samoga čovjeka ostavljajući ga u samoći na poprištu zgarišta rata ili bolesti, svejedno.

Nova knjiga „Mala nastamba tuge” s podnaslovom „Priče i bilješke zagrebačkog medikusa s intenzivnog odjela za vrijeme pandemije koronavirusa” govori na način srčanih i hrabrih, s puno ljubavi i humanizma o danima umiranja od znanoga nam virusa. On, Dražen Kutleša liječi i spašava živote, nadljudskim snagama odvlači bolesnike iz ruku smrti i užasnut gleda umiranje. Reći će netko: pa liječnik je navikao na smrt, on zna da je to dio njegova posla. Ne, gospodo! Nikada se čovjek ne može posve naviknuti na smrt. Postoje dva zanimanja koja su zvanje: medikus i paidagogos. Liječnik se bori za život, fizički opstanak čovjeka, a ovaj drugi za duh i dušu svojega učenika. Nije nimalo lako gledati ako ti učenik, dijete propada pod utjecajem droge, alkohola, nasilja, žalosti, slabosti tijela ili izgubljenosti u svijetu koji zna biti okrutan. O tome je najbolje pisao Dostojevski. Dobar učitelj uvijek će se truditi spasiti svoga gojenca, pružiti mu očinsku ili majčinsku ruku i zaštitu. Nitko ne uspijeva uvijek spasiti čovjeka: niti medikus kad nasluti Smrt koja kuca na vrata, niti odgajatelj kad vidi glavicu djeteta naslonjenu u klonuću na klupu. Samo, susret sa smrću ipak je najtužniji trenutak.

Upravo o smrti na koju se ovaj iskusni medikus nije navikao, govori ova knjiga jasnim jezikom i iskrenim žaljenjem. Suosjećanje liječnika s umirućima (koji za vrijeme koronapandemije piše ove retke), veliko je i dramatično utječe na njegov duševni i duhovni dio bića. Gleda svakodnevno dovoženje i mladih i starih bolesnika, njihovu agoniju unatoč svim tehničkim aparatima, gleda i oproštaje s umirućima, suze i ridanje majki, očeva, djece, a osobito je jedna smrt okrutnija od svake druge. To je smrt trudnice. Ova drama nadmašuje sve ostale jer dva su života žrtvovana. Ako se spasi dijete, ostaje bez majke. Užas emocionalnoga trpljenja doživio je auktor ove knjige više puta tijekom pandemije, a nažalost gotovo uvijek bio je to rezultat necijepljenja. On otvoreno i javno govori o tome bez obzira hoće li ga tko napadati kao pobornika cijepljenja. Da, kaže dr. Kutleša, da su se cijepili, bolest bi imala puno lakši oblik. Oni koji su zagovarali necijepljenje, nisu stajali kraj umirućih i gledali kako se utapaju u posljednjim strašnim slikama, grčevima, hripanjima poplavjelih lica prije nego se rastanu s ovim svijetom.

Tekst obiluje asocijacijama iskusnoga i obrazovanoga medikusa koji pozna ne samo povijest medicine, nego i opću povijest svoga naroda i svijeta. On se sjeća velikih epidemija tijekom prošlih stoljeća pa i one 1918. kada je od „španjole” umrlo na milijune ljudi diljem svijeta. U tome trenutku pismo prelazi granicu dokumenta i pretvara se u književnost napuštajući realizam trenutka i pretvarajući prošlost u sadašnjost. Tako na nekoliko mjesta pisac premješta dokumentaristički tekst u snoviti prostor gdje nalazi svoj lik koji živi i osjeća kao pacijent ili liječnik onoga doba. Time se etička i emocionalna vrlina pokazuje kao eminentna snaga uživljavanja u patnju, kao sakramentalna vrsnost.

Rasprava i dijalog s protivnicima cijepljenja koji su veliki uzročnici tolikih smrti doseže vrhunac u scenama kao iz Bergmanovoga filma: pisac igra šah sa Smrću. Napetost i uvjerljivost susreta potječe iz piščeve istinske drame koja ga potresa u svakom susretu s tom strašnom spodobom, i neprestano ima pred očima brojne preminule: u Hrvatskoj 17.809 ljudi.

Oni koji vole povijest naći će ovdje i priču o Staljinovu rošavu licu, kao posljedicu slične pandemije.

Vičan poukama doktor Kutleša stoji na strani humanoga, Božjega svijeta koji nudi mogući opstanak u krilu istine, ljubavi i topline obitelji. Tako će reći: „Pruži li majka iskrenu ljubav svome djetetu, i ono će drugom čovjeku moći pružiti takvu ljubav… Dijete blagoslovljeno majčinom ljubavlju moći će se nositi s nedaćama života, a da mu izvor ljubavi za bližnje i druge ljude nikad ne presuši.”

I on, pisac, dok sluša posljednje otkucaje dječjega srca u utrobi trudnice, misli na besmislenost „mitinga slobode”. Ni jedna trudnica koja je umrla pred njegovim očima nije bila cijepljena. Tko će ikada preuzeti odgovornost za tu činjenicu, pita ova knjiga.

Nevenka Nekić

hkv.hr

8. svibnja 2023.

U vrijeme one nesretne Jugoslavije o tzv. koncentracijskom logoru Jasenovac sve smo naizgled znali. Brojke su bile strahovite. Jedino su dokazi nekako nedostajali. Ali to komunizmu, kao i svugdje po svijetu, nije bilo važno. S dolaskom slobode stvari su počele poprimati drukčiji oblik. Na vidjelo izlazi sve više dokaza, a brojke su sve manje i manje.

Jedan od onih koji uporno traži istinu jest Igor Vukić. Kopa po arhivima i uspoređuje. U ovoj knjizi u žiži je jedan arhiv, Hrvatski državni arhiv. A u njemu se nalaze ponajprije izvorni dokumenti redarstvenih vlasti NDH, državnih i upravnih tijela NDH, Ustaške vojnice, Ministarstva oružanih snaga, Ravnateljstva državnih željeznica… te Ozne, Udbe, Sdsa, Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske… Očito široka lepeza zapamćenja i prilika za rekonstruirati mozaik. Zacijelo bi dobro poslužili i arhivi iz Beograda, ali do njih je teže doći. Ipak, da je istina drukčija nego što je Vukić prikazuje, jamačno bi se ti beogradski dokumenti odnekuda pojavili.

Naslanjajući se na ono što je prije pisao o logoru Jasenovac, Vukić ovdje pribjegava zanimljivoj metodi. Kao što i sam naslov kaže, kronološki bilježi što se događalo u Jasenovcu u ta teška vremena. Iz donesenoga proizlazi da je Jasenovac poglavito bio radni logor. U njega su dospijevali oni kojima je u upravnom postupku utvrđeno neko protudržavno djelo. Bila je tu još i skupina Židova, zbog primjenjivanja rasnih zakona. Vukić donosi i svjedočenje poslije Drugog svjetskog rata zatočenika Đure Schwartza koji kaže da je Vjekoslav Luburić u jednom govoru istakao da Hrvati nisu zaboravili dr. Franka i da nije volja ustaša i Zagreba da se sa Židovima loše postupa. (str. 21.) Iz toga vremena potječe i drugo zanimljivo svjedočenje, Židova Jakoba Danona, koji govori o životu u logoru. (str. 15.) I ima ih u knjizi još sličnih.

Vrijeme boravka u logoru nije moglo biti kraće od tri mjeseca niti duže od tri godine. U to se uračunavalo i vrijeme provedeno u istrazi.

U logor su dospijevali i svećenici koji su pogriješili protiv tadašnjeg režima. Jedan od njih bio je Slovenac Franjo Rihar. Osuđen je zbog toga što nije htio držati svečanu sv. misu 10. travnja i što je bio umiješan u napad na skupinu ustaša.

Život se u logoru gubio ne samo zbog bolesti, nego i zbog nepridržavanja stege, pobune, odmazde zbog bijega… Za širu javnost svakako je zanimljiva odmazda zbog ubojstva redarstvenog detektiva Ljudevita Tiljka. Strijeljani su komunisti Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica i još njih sedam.

Iz logora se moglo izići ne samo nakon isteka kazne, nego i pomilovanjem. Posebno za nadnevak 10. travnja ili za Sv. Antu, imendan poglavnika Pavelića. Nakon rata neki su od takvih otpuštenih ostvarili velike karijere.

Ono što svakako ne treba preskočiti istaći glede ove knjige jest njezina otvorenost za daljnje prinose temi logorskoga života u Jasenovcu. Čitatelji tako imaju mogućnost odrediti koja je slika o logoru Jasenovac prava, ona iz jugoslavenskih vremena ili ova koja se sada otkriva? Zacementiranim umovima to se ne sviđa, ali život ide dalje i istina se polako probija pa ma kakva da je.

Miljenko Stojić

Portal HRsvijet.net