U HAAGU SU MI NUDILI SLOBODU ZA NOVAC!

Rargovor s Valentinom Ćorićem o mučnom haaškom suđenju, drakonskoj presudi, izdaji, tamnici, nemoralnoj ponudi…

Piše: Domagoj Tolić

   Očekivano, o promociji knjige nekadašnjeg dužnosnika Herceg-Bosne Valentina Ćorića In Vino Libertas u Zagrebu, a napose u Mostaru, bili su daleko glasniji oni koji su nastupali s mržnjom prema njemu, Herceg-Bosni i Hrvatima u BiH. Ni Ćorić ni Hrvati u BiH, a napose Herceg-Bosna, ne uklapaju se u projekcije zemlje u kojoj i 28 godina nakon okončanja rata traje svojevrsni rat. Rat o interpretacijama događaja. Za razliku od ratnih pobjeda koje su okrunjene doslovno dolaskom hrvatskih postrojba pred ulaz Banje Luke, Hrvati iz BiH izgubili su rat o narativima i interpretacijama. Dominantno se sudbina ovoga naroda nastojala zapečatiti presudom šestorici dužnosnika Herceg-Bosne pred haaškim sudištem. Što o tome misle Hrvati, zrcali se u Ćorićevoj knjizi otpora i pobune protiv nepravde, ali i predstavljanjem u Mostaru koji je podsjetio na dane ponosa i slave. Velike većine naroda koji još uvijek vjeruje u ideju slobode.

Nakon prve zagrebačke promocije knjigu In vino Libertas predstavili ste mostarskoj publici. Punu veliku dvoranu Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače neki su doživjeli kao poruku onima koji s Vas nazivali ratnim zločincem, a skup u Kosači balom vampira. Što mislite, kakvu ste poruku poslali?

Nije mi bila namjera slati nekakve epohalne poruke. Jednostavno, imao sam potrebu predstaviti dio svojih haaških razmišljanja mostarskoj publici. Mostar je za mene bio, i još je, veoma važan grad. Knjiga In vino libertas nastajala je u teškim uvjetima neslobode, odvojenosti od obitelji, prijatelja, zavičaja i proizvod je moga misaonog susreta sa svim onim što mi je nedostajalo. Nakon Zagreba i Društva hrvatskih književnika, Mostar i Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače bio je logično mjesto predstavljanja knjige. No već najavom događaja, uslijedila je hajka. Retorika mržnje, bijesa, ogorčenja, radikalnih zahtjeva i prijedloga, koju sam sretao u javnom diskursu nekoliko dana prije, a posebno nakon promocije, nimalo nije na ponos i čast njezinim vlasnicima. Uvjeren sam kako sam s organizatorima promocije, vrhunskim predstavljačima, i brojnom publikom, predstavljanjem knjige u Zagrebu i u Mostaru poslao poruku tolerancije, hrvatskoga jedinstva, mira i uljuđenosti. U tome nema ništa loše. Svi oni nečasni zlonamjernici koji su se bavili diskvalifikacijama, omalovažavanjima, prijetnjama pa i dovođenjem prosvjednika pred Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače u vrijeme predstavljanja, ostali su, vjerujem, razočarani. Prosvjednika nije bilo. Predstavljanje knjige održano je, a Hrvatski dom bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Pročitao sam i tekst koji sugerira kako je sve sudionike događaja, a bilo nas je oko osamsto, prije svega mene i predstavljače, potrebno lišiti slobode. Takvi pojedinci zorno prikazuju u kakvim vremenima Hrvati u BiH još uvijek žive, a i prilično ilustriraju čemu su Hrvati sve svjedočili u razdoblju rata na ovim prostorima. Također sam svjestan, i to me veseli, da tako ne razmišljaju brojni Bošnjaci, od kojih su neki i nazočili predstavljanju knjige. A mnogi mi svakodnevno šalju poruke prijateljstva i potpore. Zanimljivo je da su se oglasili i dobro poznati hrvatski izdajnici koji su svojim istupima pokušali poduprijeti tih nekoliko bošnjačkih mrzitelja svega hrvatskoga. Teško mi je još reći je li dobro nadglasalo zlo.

 

Haaška pravda za mnoge hrvatske žrtve nije pravda

Ne negirate zločine s hrvatske strane, niste ih negirali ni u procesu. U knjizi, štoviše, pišete o tome. Često se ističu Heliodrom, Dretelj kao hrvatski logori za Bošnjake. Prema mojim podatcima, više je Hrvata ubijeno u jednome zatočeničkom središtu u Bugojnu nego u svim hrvatskim logorima, no taj slučaj nije završio u Haagu?! Možete li pojasniti našim čitateljima o čemu se radi?

Ludilo je negirati ratni zločin. Nikakav cilj ne opravdava zločin. Nismo mi, izravni sudionici ratnih zbivanja, imali prethodno iskustvo rata i ratovanja da bismo mogli predvidjeti sve što rat nosi. U svim ratovima i na svim stranama bilo je zarobljenih vojnika, ali i civila koji su sklanjani u sabirna središta radi zaštite od ratnih pogibelji. Na žalost, mnogi od njih proživljavali su torturu pa i ubojstva od onih koji su ih u stvari trebali štititi. Brojne istrage i sudski procesi pokazali su stvarno stanje u ratnim pritvorima. A još su mnoge istrage i procesi u tijeku pa će proteći još dosta vremena da se utvrdi prava istina. Ipak je vidljivo kako još nisu podignute optužnice protiv odgovornih za brojna mučilišta u kojima su bili zatočeni i ubijani Hrvati u Bosni i Hercegovini. Haaški je sud imao temeljni problem distinkcije žrtve i agresora, okupacije i obrane i našao se u gordijskome čvoru. Nisu ovo moje riječi, već riječi Wendy Lobwein, voditeljice Ureda za podršku žrtvama i svjedocima Haaškog suda, kako pravda koja je utvrđena u Den Haagu za mnoge u bivšoj Jugoslaviji nije bila njihova pravda. Ne bih sada želio iznositi podatke o stanju u ratnim zatvorima Armije Bosne i Hercegovine, ali jednom će biti svima jasno da su zatvorske nedaće u zatvorima Armije Bosne i Hercegovine bile za Hrvate daleko tragičnije nego za Bošnjake zatočene u konačištima HVO-a. Ne govorim ovo nikako kako bih umanjio stradanja Bošnjaka, već kako bih naglasio nedovoljno jasnu činjenicu o mnogo strašnijim stradanjima Hrvata u logorima Armije Bosne i Hercegovine.

Zlonamjernim ste novinarima sugerirali da se o Vama raspitaju kod dužnosnika iz reda srpskoga i bošnjačkoga naroda s kojima ste sudjelovali u raznim vladama od razine Herceg-Bosne do Bosne i Hercegovine. Evo, da im olakšate put ako na njega krenu, recite nama s kim ste sve radili od značajnih bošnjačkih dužnosnika u ratu i vladama u BiH nakon rata?

Teško je pobrojati sve dužnosnike drugih naroda s kojima sam surađivao. Ali jedno je zajedničko svima: imali smo iskrenu i profesionalnu suradnju, barem sam ju ja tako doživljavao. Trebamo se zapitati gdje su ti isti zlonamjerni novinari bili u vrijeme rata kad sam u Mostaru 1992. dočekao Aliju Izetbegovića i podnio mu prijavak u ime HVO-a? Gdje su bili kada sam s generalom Daidžom sudjelovao u naoružanju Mostarskoga bataljona kojim je tada zapovijedao Suad Ćupina? Zašto ne upitaju županicu Fatimu Leho, moga zamjenika Šefkija Džihu, ministra pravosuđa Damira Sadovića, ministra u Vladi Herceg-Bosne Zulfu Robovića, predsjednika Vijeća ministara u Sarajevu Harisa Silajdžića, ministra u Vijeću ministara Nudžeima Rečicu i druge kako nam je bilo surađivati? Neka upitaju Safeta Oručevića kako mi je htio darovati veoma vrijedni terenac što ga je dobio iz donacije! Istina, to je bilo kada smo ratovali protiv srpskoga agresora. Naravno, odbio sam tu donaciju. Znaju li bošnjački mrzitelji svega hrvatskoga što sam u ratu sve poduzimao javno i tajno kako bih olakšao tegobe zatvorenicima u zatvorima? Zašto ne pitaju bošnjačke liječnike na Heliodromu i Dretelju otkud njih tamo u tom ratnom vremenu? Znaju li mrzitelji tko je u ratu bio Hasan Čengić? Koliko smo se puta javno, pa i tajno, sastajali od Sarajeva do Dubrovnika? Znaju li oni koji je značaj njegova obitelj imala u bošnjačkom korpusu? I na kraju, znam kako neki izdajnici iz reda hrvatskoga naroda, a to su oni kriminalci kojima sam onemogućio kriminalne i maliciozne političke planove dok sam bio na brojnim dužnostima sve do skoroga odlaska u Haag, sada među tim istim Bošnjacima potiču negativnosti o mome ratnom djelovanju. Da huškači imaju bar malo poštenja i da im je stalo do istine, organizirali bi promociju knjige In vino libertas u istočnome Mostaru i to u Centru za Mir koji vodi Safet Oručević.

 

Herceg-Bosna spasila je BiH

U knjizi spominjete kako ste prodani, a ne predani Haaškom sudu. Spominjete riječi odvjetnice Vasvije Vidović u Haagu koja je radila za bošnjačku stranu i koja vam je rekla da Vas nisu teretili Bošnjaci, nego Hrvati. A jedan od predstavljača knjige u Mostaru, general Ivan Tolj, kazao je kako je skupina hrvatskih jadnika zapravo iznosila optužbe prema Vama. O komu se radi? Hoćete li otkriti imena? Mesić, Manolić … ?! Zar nisu i oni bili dio toga izmišljenog UZP-a i čini li ih to pokajnicima na Vašemu suđenju?

Na oba predstavljanja knjige ta je činjenica nekako ušla u fokus kao da sam izgovorio nešto hrvatskoj javnosti nepoznato. Čudi me da i sada, toliko godina kasnije, još ima dvojba o razlozima našega izručenja, ili prodaje ako hoćete. U knjizi sam prilično jasno ispričao svoju priču. Već od 1996. Haaški je sud počeo svoje intenzivno djelovanje. Brojni su optuženici tih kasnih 90-ih već bili u Haagu i postupak optuživanja kontinuirano je tekao. Dislociranost suda nimalo nije olakšala njegov rad jer istražitelji nisu imali pravi uvid u stanje na terenu i nikako nisu shvaćali svu složenost odnosa. Tako su haaški istražitelji tražili među sudionicima ratnih događaja svoje informatore. S njima su održavali tajne sastanke kao i s pojedincima iz političkoga i medijskoga miljea. Moje ime kao potencijalnoga optuženika osvanulo je na mnogim naslovnicama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Iz nekih tada meni nepoznatih razloga pojedinci u takvim člancima iznosili su brojne neistine o Vojnoj policiji HVO-a i meni kao odgovornoj osobi. Upravo na temelju takvih napisa nekoliko zapovjednika Vojne policije HVO-a optuženo je i otpremljeno na haaško sudište, ali i sudišta u BiH i RH. Krivotvoreni ratni dokumenti postali su temelj za najteže optužbe prema pripadnicima Vojne policije HVO-a. Čitao sam u jednome znanstvenom radu kako je, između ostaloga, jedan od nedostataka Haaškoga suda bio upravo činjenica da je osnovan tijekom sve intenzivnijih sukoba, što je otežalo prikupljanje dokaza i uhićenje osumnjičenika. Kako mjesto zločina nije moglo biti zaštićeno te kako se manipuliralo dokazima i prikrivalo tragove zločina. No malo tko zna koliko je u to vrijeme bila važna sprega s medijima koji su doslovno trpali ljude u haaški zatvor. Tako se i oko moga vrata stezala omča i bilo je izvjesno da ću jednoga dana postati optuženik toga suda. O ulozi Mesića i Manolića nema se više što reći, ali govoriti o ulozi jadnika, kako ih je nazvao general Tolj, svakako ima. No treba više vremena i prostora. Potrebni prostor svakako će se naći u mojoj sljedećoj knjizi.

U knjizi In vino libertas spominjete i sudbine nekih Vaših predaka koji su stradali u II. svjetskome ratu. Podsjeća li Vas ovaj današnji rukopis bošnjačke politike na srpsko-udbaški obračun s Hrvatima u Jugoslaviji zbog navodnoga ustaškog bremena?

Povijest se ponavlja. Samo je problem što nam nije učiteljica kako stara izreka kaže. Stradanja Hrvata u II. svjetskome ratu i nakon njega, sve do uspostave Republike Hrvatske 1991., bila su stravična i tragična za brojne hrvatske obitelji i za cijeli hrvatski narod. I nakon Domovinskoga rata pojedini bošnjački politički lideri prakticirali su hajke i progone Hrvata po komunističkoj matrici prošloga rata. Neovisno o činjenici što je upravo Herceg-Bosna očuvala Bosnu i Hercegovinu, ona je za njih bila i još jest zločinačka tvorevina. Ideja trećega entiteta valjda je nešto najstrašnije što Bosna i Hercegovine može zamisliti. A UZP je postala zločinačka etiketa ne samo za Hrvate u Bosni i Hercegovini nego i Republici Hrvatskoj. Za takve je Daytonski sporazum zlo za Bosnu i Hercegovinu. Oni teže uspostavi nove Jugoslavije u kojoj bi nekadašnju srpsku dominaciju iz bivše Jugoslavije zamijenila bošnjačka dominacija s jasnim planom nestanka i iseljavanja Hrvata iz BiH. Na sreću svih nas to su težnje samo pojedinih bošnjačkih političkih stranaka u BiH, ali ne i težnje bošnjačkog naroda u cjelini. Na žalost, nedostaje nam političke i svake druge pameti kako bismo adekvatno odgovorili tim rušiteljima naše države. I kako bismo adekvatno odgovorili na sve izazove koji su još uvijek pred hrvatskim narodom i Bosnom i Hercegovinom uopće.

 

Uzalud smo raskrinkali krivotvorine

Haaški tužitelj Kenneth Scott, a to je nedavno otkrio jedan bošnjački radikal Emir Suljagić, dao je njemu, tadašnjem bošnjačkom aktivistu, 50 kilograma transkripata iz Ureda predsjednika Tuđmana. Hrvatska od 2004. traga za onim tko je te transkripte dilao. Nisam čuo da se netko iz vlasti u Zagrebu angažirao oko toga?!

Istina je, haaški su tužitelji većinu ratne dokumentacije dobili iz ruku hrvatskih izdajnika od kojih su neki bili ucijenjeni odlaskom na haaško sudište. Izdajnici su odradili glavni dio posla tako da su selektivno predavali ratne dokumente, davali lažne iskaze o našoj navodnoj krivnji. Osim toga, iz njima dobro poznatih motiva, fabricirali su dokumente kojima bi pomogli određenim braniteljima u obrani klijenata u Haagu. Nije to tajna. Imena tih odvjetnika i njihovih klijenata raskrinkana su u haaškim procesima i tko ima dovoljno dobar želudac, može ih iščitavati. Dovoljno je pročitati knjigu Carle del Ponte u kojoj ona sama govori o njima te predlaže pokretanje sudskih procesa protiv takvih pojedinaca. Na vlastitoj sam koži grubo osjetio ulogu takvih krivotvorina. Tijekom procesa selektivno su sklanjani dokumenti koji su išli u prilog mojoj obrani, prekrajani su sadržaji pojedinih dokumenata, falsificirani su dokumenti koje je u konačnici sudsko vijeće prihvatilo kao vjerodostojne. Uzalud su moji branitelji cijelo jedno poglavlje u žalbenome postupku posvetili raskrinkavanju krivotvorina. Kolektivna je to sramota rekao bih. Pisao sam i o tomu, ali ne u knjizi koja je predstavljena već u onoj koja još čeka svoje vrijeme.

Cijela konstrukcija protiv slučaja koji se zvao i ’Herceg-Bosna’ gradila se na transkriptima iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana. Nedvojbeno je tamo Tuđman govorio o raznim planovima za BiH, pa i o podjeli, drukčijem uređenju ovisno o vremenskome kontekstu. Uostalom, kao i zapadne zemlje, pa i sam Alija Izetbegović kada je nudio zapadnu Hercegovinu Hrvatskoj. Ali Hrvatska je priznala BiH, primila Bošnjake kao izbjeglice. Kako takva država može ubijati Bošnjake, progoniti ih, a istodobno ih primiti u izbjeglištvo, međunarodno priznati tu državu, cijelo im vrijeme slati oružje?!

Nedvojbeno je jasna uloga Republike Hrvatske kada su bosansko-hercegovačke izbjeglice u pitanju. Republika Hrvatska posve je nesebično i darežljivo primila bosansko-hercegovačke izbjeglice među kojima je bio veoma veliki broj Bošnjaka. I danas, Republika Hrvatska veliki je broj Bošnjaka počastila hrvatskim, odnosno europskim državljanstvom. O odnosima, pak, između političkih lidera Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ratu i nakon rata skoro je sve poznato. Saveznici u ratu protiv JNA i srpskih snaga na kraju su međusobno zaratili. To je taj tragični hrvatsko-muslimanski sukob u BiH. O tom je sukobu također sve rečeno. Ali zlonamjernicima i onima koji zatvaraju oči pred istinom, uzalud je paliti svjetlo. Žalosna je činjenica da se ti nesretni sukobi sada koriste kao sredstvo postizanja hegemonističkih ciljeva bošnjačke političke elite. Iskreno se nadam kako će te elite uskoro shvatiti da to nije dobro. Nadam se kako će što prije odustati od tih namjera i nerealnih političkih ciljeva. Samo političke neznalice i naivci mogu i dalje među Bošnjacima i Hrvatima potpirivati sukobe koji su u konačnici najštetniji za BiH i za narode koji u njoj žive. A da ne spominjem europski put Bosne i Hercegovine, koji, u stvari, nema alternativu. Zdrav razum prepoznaje na stotine zajedničkih interesa u uspostavi i očuvanju dobrih odnosa između Hrvata i Bošnjaka, ali i ostalih naroda koji u BiH žive. Bosna i Hercegovina svoju budućnost može graditi samo uvažavanjem potreba konstitutivnih naroda i svih građana BiH, ne namećući neprihvatljiva društvena uređenja i uvažavajući ideju različitosti.

 

Nisam za Torcidine metode prema haaškome sudcu

Postupkom protiv Vas, dužnosnika Herceg-Bosne, očito se nastojalo presuditi Hrvatima u BiH, a djelomično i Hrvatskoj. U jednome od razgovora koji je jedan od hrvatskih dužnosnika iz BiH, a što mi je osobno taj posvjedočio, imao s pokojnim generalom Slobodanom Praljkom u haaškoj ‘kantini’ on je sugovorniku rekao da se Vaša sloboda mogla kupiti. Spomenuo je sudca Agiusa i iznos od 3,5 milijuna dolara. Jesu li stvari bile tako jednostavne? Jesu li Zagreb odnosno Mostar dovoljno učinili za Vas?

Teško je reći što bi bilo dovoljno. Činjenica je da je proces trajao cijelu vječnost. Republika je Hrvatska izmjenama Ustava pristala na to. I o tomu imam svašta za reći, no drugom zgodom. Sad kad s odmakom gledam, vidim koliko smo bili naivni u to vrijeme. Vjerovali smo obećanjima službenih vlasti prigodom naše predaje. O tome sam pisao u svojoj knjizi In vino libertas. Kazao sam kako se naši ljudi nisu bojali suda nego nepravde. I bili su to opravdani strahovi. Kako je vrijeme odmicalo, mnogi su nas zaboravili. Nitko nije postavljao pitanje o proteklome vremenu. Ništa nije značilo što je prvostupanjska presuda bila tek u svibnju 2013. godine. Što je konačna presuda bila u studenom 2017. A predani smo Haaškome sudu 5. travnja 2004. godine. Je li to ekspeditivno suđenje i može li to biti pravičan sudski proces, zaključite sami. Što se tiče kupovine slobode, o tomu je bilo ozbiljnih razgovora. Nisam pristao na tako nešto pod cijenu da život okončam u zatvoru. Postoje živi svjedoci takve moje reakcije na ponudu i traženja novca zaslobodu. Detaljno o tom mučnom vremenu bit će govora u mojoj sljedećoj knjizi. Morao sam o tome pisati kako bih i sebi opravdao odluku i riješio dvojbu je li lakše živjeti s nepravednom osudom ratnoga zločina ili s činjenicom da su sloboda, a time i naše sudbine, proizvod trgovine.

Nogometni sudac Bruno Marić često je bio na meti navijača Hajduka koji su mu zamjerali navodnu bliskost s Dinamom te su ga u više navrata pretukli. Vaši su sudci godinu dana nakon izricanja presude primali priznanja od bošnjačke strane u Mostaru koja je doslovno bila jedna od strana tužiteljstva u postupku. Konkretno Carmel Agius. Je li to, po Vama, normalno i nepristrano, što to govori o tome sudcu?

Haaški je sud mnogo toga kazao sam o sebi. A poseban je fenomen odnos haaških sudaca prema nama. Na moju žalost i svih onih koji su iščekivali moj izlazak iz haaškoga zatvora u rujnu 2019., nakon dvije trećine izdržane kazne, to se nije dogodilo. U procesu donošenja odluke, predsjednik haaškog suda Theodor Meron konzultirao je više sudaca. Svi suci, osim Agiusa, bili su suglasni da Meron potpiše odluku o mome oslobađanju. No ništa se nije događalo. Bio je to presedan u haaškoj praksi jer su svi osuđenici, njih devedesetak, prije mene izišli iz zatvora na osnovi dviju trećina izdržane kazne. Agius je svoje protivljenje opravdavao pozivanjem na pisma udruga bošnjačkih stradalnika i na moj završni govor u sudnici. Tražio je od mene da objasnim neke tvrdnje iz završnoga govora. Nije mi padalo na pamet sudjelovati u tom cirkusu jer je to bio pokušaj oduzimanje posljednjih tragova ljudskoga dostojanstva i novo suđenje nakon konačne presude. Nisam mu mogao dati za pravo. I dogodilo se to da sam još mjesecima u neizvjesnosti čekao izlazak. A kad se izlazak konačno i dogodio, bio je uvjetovan na taj način da sam često razmišljao jesam li uopće na slobodi. Uistinu je žalosno je da je upravo Agius u tom razdoblju boravio u Mostaru i primio zahvalnice od bošnjačke strane. Iako nikako ne sugeriram manire Hajdukovih navijača u slučaju haaškog sudca, podsjećam da je Agius bio predsjednik Žalbenoga vijeća u našem procesu i kako je to žalbeno vijeće nama šestorici izreklo kaznu od 111 godina zatvora.

Kako ste doživjeli tada, a kako danas gledate na čin generala Praljka koji je popio otrov i kazao Ne prihvaćam vašu presudu, general Praljak nije ratni zločinac?

General Praljak nije mogao prihvatiti haašku presudu i etiketu presuđenoga ratnog zločinca. Njegov je čin bio čin prkosa, dostojanstva, ponosa i nadasve hrabrosti ratnika. Otišao je čovjek koji je vjerovao u svoju ratnu nevinost, a meni je bila čast što sam bio svjedokom te njegove ratne nevinosti. Slobodan Prosperov Novak, jedan od predstavljača, kazao je kako je čin Slobodana Praljka čin antičkoga heroja i nemam ništa toj tvrdnji dodati.

Spavate li unatoč svemu, danas mirno? O tomu ste govorili i na mostarskom predstavljanju?

Imao sam dosta vremena za razmišljanje. Davno sam preispitao svaki svoj ratni dan. Nisam niti u jednom našao razlog za nemirnu savjest. I nemam ja nikakav problem sa sobom. Mirno sam spavao u zatvoru i mirno spavam sada. Kazao sam to više puta, nemir i brigu mi je stvaralo razmišljanje kako će meni bliski doživjeti i doživljavati, prvo moje zatočeništvo, a kasnije i presudu. I još uvijek mi je to jedina briga. Jer nije lako biti supruga, kći, brat, prijatelj itd. presuđenoga ratnog zločinca. Vidimo to ponovo ovih dana kad sam predstavljanjem knjige, nakon navršenih dvadeset godina zatočeništva, pokušao konzumirati slobodu. Želim razmišljati kako je uznička prošlost iza mene i moje obitelji. Valjda nakon toliko godina imamo malo argumenata. U prilog tomu imam svakodnevne pozitivne reakcije svojih ratnih suradnika. Slušam i srećem ljude koji me s ponosom pozdravljaju sa: zapovjedniče, načelniče, ministre. I ne čudi me što je netko nakon mostarske promocije napisao kako odavno nije vidio toliko ratnika na jednome mjestu. Istinski sam ponosan na tu činjenicu i na sve te ljude. Emotivno je bilo gledati poznata lica, tridesetak godina starija, u miru, u prepunoj dvorani. Dali su mi snagu i energiju govoriti nešto duže o knjizi, a i životu. Ponavljam po tko zna koji put kako su najveća većina pripadnika hrvatskih branitelja časni i pošteni ljudi. I kad do kraja razmislim, moj ratni, poratni i haaški put bio je dugačak i težak, ali moja je žrtva beznačajna u usporedbi s onom koju su dali časni branitelji koji su položili svoje živote i invalidi koji su prolili svoju krv za slobodu moga naroda. Ništa se spram toga ne može mjeriti.

 

Sudbina nas šestorice bila je cijena za uspostavu nezavisne Republike Hrvatske pa mi nije žao

Apsolutno vjerujemo u Vašu nevinost, g. Ćoriću, no čega je onda rezultat drakonska pravomoćna zatvorska presuda? Kako je moguće  da jedan sud, makar to bio i haaški, ne prozre laži, krivotvorine i podvale u spisu te ga osudi vjerojatno po široko shvaćenoj zapovjednoj odgovornosti i navodnom UZP-u?

Hvala Vam, ali ovo je pitanje za tužitelje i sudce. Nekoga od Hrvata morali su osuditi. Pao je kamen na leđa nas šestorice iz BiH. Iz dobro znanih razloga ukinuta je Hrvatska republika Herceg-Bosna. I jedno i drugo posljedica je rješavanja uspostave i nastanka novih država. Mi smo žrtvovani u tome procesu. To je bila cijena za uspostavu nezavisne Republike Hrvatske pa mi nije žao. O mojoj su nevinosti na ovaj ili onaj način govorili svi – od tužitelja do sudaca. Ali su za visoku kaznu morali imati pokriće pa kad ga nisu našli u svjedočenju tužiteljevih svjedoka i tisućama dokumenata, pronašli su ga u nekoliko krivotvorenih dokumenata koje su sačinili loši Hrvati. Ja im samo mogu reći: Neka  im Bog oprosti!

 

Domagoj Tolić

Hrvatski tjednik

7. ožujka 2024.

 

Hrvatski pjesnik i general Ivan Tolj govori o Ćorićevoj knjizi

S knjigom ”In vino libertas” družio sam se od kraja siječnja, pa sve do Stepinčeva, to jest do 10. veljače ove, 2024. godine.

Pozorno sam upijao riječ po riječ, stranicu po stranicu, ove neobične i nesvakidašnje knjige nastale u ćeliji i samici haaškoga zatvora, pisane umom, srcem i rukom jednoga od osnivača Republike Herceg-Bosne, ministra unutarnjih poslova u njezinoj vladi, dragovoljca Domovinskoga i obrambenog rata, hrvatskoga branitelja, generala HVO-a, uznika i patnika, Valentina Ćorića.

Čitanje, točnije rečeno, meditiranje nad ovim zapisima, završio sam, ni malo slučajno, na dan smrti hrvatskoga svetog blaženika Alojzija Stepinca, mučenika i žrtve jugo-komunističkog, totalitarnog, bezbožničkog i zločinačkog sustava. U montiranom procesu bio je osuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Umro je 10. veljače 1960., u zatočeništvu, u Krašiću. Bio je duhovni vođa i moralna vertikala hrvatskoga naroda, jedna od najznačajnijih osoba u hrvatskoj povijesti, toj dugoj, višestoljetnoj povorci hrvatskih junaka, zatočenika, pravednika i mučenika. On je zasigurno kod Boga, u vječnosti, zagovornik svim krivo optuženima. Vjerujem da je i Valentinu – u dugim zatvorskim godinama svakojakih kušnji – bio moćan nadahnitelj i oslonac da ne posustane i da ne padne u očaj, već naprotiv, da to teško stanje pretvori u duhovni napredak i dobitak. Dobitak ne samo za njega, već i za njegovu obitelj i cjelokupni hrvatski narod. Da je u tome uspio i da je tome tako, potvrđuju nam i ovi zapisi koje je pisao u zatvorskoj čamotinji, napuštenosti i samoći i koje sada čitamo s poštovanjem, zahvalnošću i divljenjem.

Velikog Alojzija Stepinca, monstruozni i nepravedni komunistički sustav osudio je na dugogodišnju kaznu zatvora. Valentina Ćorića pak, tzv. demokratski, pravedni i pravni Međunarodni sud (koje li farse i ironije!), bez valjana dokaza o krivnji, također na dugogodišnju kaznu zatvora s prišivenim biljegom ratnoga zločinca.

Haaški sud za ratne zločine razvlači sudske procese po deset, petnaest godina, za razliku od Međunarodnoga suda u Nürnbergu, na kojem se sudilo za ratne zločine počinjene u 2. svjetskom ratu i koji je uz sve procedure donio presude za manje od godinu dana. Suđenje je započeto 20. studenoga 1945., a završeno u listopadu 1946.

S pravom se kaže da je spora pravda zapravo nepravda. U tom lancu smišljene i dirigirane sporosti zadovoljni su zbog velikih zarada jedino tužitelji, sudci i odvjetnici. Koliki su godinama čamili u Haagu, pa potom bili oslobađani (podosta je Hrvata tako ‘oslobođeno’) i onda bez ikakvih isprika i financijskih naknada vraćani, najčešće uništena zdravlja, u svoje zemlje, obiteljima i kućama. I to je ovim, svojevrsnim pravosudnim, pravnim, profiterima bilo normalno. Ne samo njima, već i međunarodnoj zajednici, pa i matičnim državama uznika.

Valentin Ćorić u proslovu piše: ”Ne znam je li itko od tih ljudi koji vode ovakve poslove bio ikada negdje izoliran samo tri dana. Pa makar i u hotelu s pet zvjezdica. Da jesu, razumjeli bi malo bolje što znači deset godina čekanja u ovakvom režimu življenja, u deset četvornih metara i uvijek, svih ovih godina, s paketom iste jadne hrane, jednom na dan, u 24 sata.

S predstavljanja knjige „In vino libertas / Autobiografski zapisi iz Haaga“ u Mostaru 16. 2. 2024., slijeva: moderator Zoran Krešić, Ivan Tolj, Slobodan Prosperov Novak, Bosiljko Mišetić i autor Valentin Ćorić

U ovim dugim godinama oni ignoriraju nesnosnu patnju našu i svih u našim obiteljima, posebno djece. I oni su ni krivi ni dužni njihove žrtve”.

Prekomjerno poslušna i kooperativna službena Hrvatska, ne bi li se dodvorila Europi i ulasku u EU, u nezainteresiranosti nije bila iznimka. Nije bila odveć zaokupljena sudbinama svojih državljana, haaških uznika i nepravednim trajanjem i razvlačenjem procesa. Kažem službena, jer hrvatski je narod bio protiv izručivanja naših ljudi i takva (ne)postupanja.

Ali neki su iz naših redova bili vrlo zainteresirani sudjelovati u nečem puno gorem. Pojedini političari i neki visoki časnici, prednjačili su u izdaji i lažnome optuživanju svojih… Neke sam od njih prepoznao iz konteksta trodnevna ispitivanja, u veljači 2004., kojem sam bio izvrgnut od strane haaških istražitelja. Namjera im je bila od mene izvući bilo što, bilo kakvo priznanje koje bi teretilo RH, HV i HVO, pojedine moje kolege generale i suborce. Još pamtim bijes i crvenilo na njihovim licima što su uzalud potrošili toliko vremena ne bi li raznim smicalicama i trikovima i mene uvukli u već formirano kolo lažnoga svjedočenja i izdaje. Između ostalog, cilj im je bio dokazati nešto što su izmislili i što nije postojalo, tzv. UZP, udruženi zločinački pothvat, na čelu s utemeljiteljem Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom i ratnim ministrom Gojkom Šuškom.

Ovaj Z u toj sklepotini, koju su nam pokušali podmetnuti, valja drukčije čitati i tumačiti. Z za nas znači zajedništvo, a ne zločin. Hrvatski se narod udružio u zajednički pothvat, da se obrani od velikosrpskoga osvajanja, agresije i zločina kojima je bio izložen u Hrvatskoj i BiH. I da nije bilo tog jedinstva i sloge, da nije bilo snažne HV i HVO-a, ne bi bilo ni pobjede u Domovinskome, obrambenom ratu, a od Hrvatske bi možda ostalo na političkome zemljovidu okljaštreno slovo H, a od Bosne i Hercegovine ni B ni H. Prekrilo bi je veliko S.

Nije odveć teško otkriti i objasniti sramotne putove izdaje, jer, gdje su ucjene, korupcija, lopovluk, strah, kukavičluk, nepoštenje i škude, tu su i Jude. Imali smo takvih u svim razdobljima naše teške i mučeničke povijesti. Imamo ih i danas. Za takve vrijedi stih hrvatskoga pjesnika Anđelka Vuletića, rođena u Hercegovini: ”Tako mali život, a tako veliki jadnici”.

U procesu protiv Valentina Ćorića bilo je 400 svjedoka i 11.000 dokumenata. Ni svjedoci, ni dokumenti nisu ga ni zbog čega teretili. Međutim nekoliko jadnika iz hrvatskoga političkog i sigurnosnog sustava jesu. I to tajnim djelovanjem i svjedočenjem, kao i podmetanjem falsificiranih dokumenata.

Puno je mjesta u knjizi, koja sam poželio citirati i uvrstiti ih u ovaj moj osvrt . U nimalo lakom izboru, odlučio sam se ipak za 254. stranicu, koja naoko, ali samo naoko, ne korespondira s naslovom knjige ”In vino libertas”. Valentin i u zatvorskoj ćeliji bez obzira na teško stanje u kojem se nalazi, čita, piše, moli i meditira. Razmišlja o Hrvatskoj, njenoj povijesti i budućnosti. Relativizira svoj zatvorski život, uspoređujući ga sa značajnim Hrvatima koji su robovali u puno težim uvjetima. Iz svih dijelova njegove knjige vidljiv je njegov snažan karakter, njegova odlučnost da izdrži i nadvlada sumnje i neizvjesnosti, koje su ga u zatvoru godinama pritiskale kao mlinski kamen.

”…Nisam od onih koji mole duge molitve, svojim molitvama zacijelo neću dosaditi ni Bogu ni Blaženoj Djevici Mariji. Ne bih se usudio reći da sam njihov ljubljeni, ali osjećam se kao da jesam, što god tko rekao i mislio.

Neka govore i misle što hoće, ja ipak najbolje znam kako mi je. Možda je moj život u zatvoru bogatiji od mnogih života izvan zatvora. Da nisam iskusio Haag, vjerojatno ne bih osjetio bogatstvo duha ni Božjeg milosrđa kakvo sada osjećam.

Meni nije lako, ali moj se zatvorski život ne može mjeriti s onima koji su tamnovali u neusporedivo težim uvjetima. Jesmo li se na slobodi dovoljno zanimali za njihove sudbine? Jesmo li tragali za svjedočanstvima o njima i njihovim teškim iskustvima? Jesmo li se pitali tko su oni i kakvi su bili, što su željeli i za što su se žrtvovali? Nismo, a svakako ne onoliko koliko su mučenici zasluživali.

Neke sam od tih velikih ljudi imao sreću i osobno upoznati, uvijek zadivljen njihovim odnosom prema kalvariji koju su prolazili u najtežim vremenima. Svoj su križ ponosno nosili do samoga kraja. Kako da ih zaboravimo? Kako da ne mislimo na njihovu žrtvu, od Bleiburga do Borova Sela? Zar smijemo zaboraviti na stotine mučenih i mučki ubijenih katoličkih svećenika i njihovih biskupa tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njega, koje je predvodio biskup zagrebački Alojzije Stepinac? Kako da zaboravimo muke i robijanje hercegovačkog biskupa Petra Čule i velečasnog fra Ferde Vlašića? Kako da se ne sjećamo svih tih hrvatskih crkvenih mučenika?

Zato mjesta njihove patnje i smaknuća, kao što je ono na Širokom Brijegu u Hercegovini, moraju postati vječna svetišta.

Razmišljam koliko je još neotkrivenih hudih (vražjih) jama, koliko zaraslih grobova naših istinskih junaka i stradalnika. Smijemo li ih zaboraviti? Zar ćemo zaboravu prepustiti poratna Brozova mučilišta, kakva su bila Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška…?”

U Scheveningenu, Valentin je, unatoč robijanju i svim nedaćama kojima je sustavno bio izvrgnut, sačuvao psihičko zdravlje i unutarnji mir, dostojanstvo i uvjerenost da nije počinio nikakve zločine. Taj mir prenosio je i na svoje sunarodnjake, Hrvate. Prenosio je i na one s kojima je bio prisiljen na suživot u zatvoru i protiv kojih je ratovao i branio svoj narod od zločina i agresije. I s njima je, unatoč zlosilju, koje su činili nad njegovim sunarodnjacima diljem Hrvatske i BiH, pronalazio načine međusobne komunikacije, pa i povremena druženja uz spremanje hrane i po koje kapljice, koju je unatoč strogoj zabrani, vješto spravljao i skrivao ne bi li sebi i svima oko sebe olakšao duge godine sivila i uzničkoga očaja, tuge i potištenosti. Zgode i nezgode oko pravljenja vina, istrage i novčane kazne i samice nisu ga pokolebale…

Naime, napisao je: ”Naše ljudsko dostojanstvo u ovom zatvoru Ujedinjenih naroda na stotine je načina pogaženo. Skidanje jedne kapi rose s te goleme kamene stijene poniženja činilo nas je malo sretnijim ljudima… Primijetio sam kod sebe i kod drugih da se zatvorsko vino pretvorilo u tihi, nevidljivi znak našeg otpora.”

I na kraju, neka mi bude dopušteno, u ovome mome osvrtu i preletu preko knjige Valentina Ćorića, spomenuti da me s Valentinom povezuje isto hercegovačko sunce i Brotnjo, gdje smo se rodili, on u njegovoj Paoči, često spominjanoj u ovoj knjizi i za kojom je u uzništvu čeznuo, ja u Blatnici iz koje sam davno kao dijete otišao u Zagreb. Slična stremljenja i ideali. Ljubav i borba za Hrvatsku.

Vezuje nas plemenita zemlja humska, zemlja Hercegova, koju Hrvati nastavaju od pamtivijeka, od stoljeća sedmog, kako pjesma kaže. Da, od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu, žive i umiru uvijek vjerni i postojani, unatoč svim tragedijama kojima su bili izloženi. Unatoč svim nepovoljnostima, osporavanjima i nerazumijevanjima koje nas ne mimoilaze ni danas, ni sada, čak ni ovoga trenutka kada promoviramo ovu knjigu i izričemo zahvalu čovjeku, koji je to svojim životom, borbom i bolnim svjedočenjem itekako zavrijedio.

Naš je Vale u tamnici, kako i sam kaže, ove svoje zapise klesao. Klesao, a ne pisao. Klesao ih je na tvrdom hrvatskom, hercegovačkom kamenu, na uvjerenju da je njegova borba imala smisla i da unatoč svim udarima nije pokleknuo i da je on u toj borbi pobijedio. Klesao ih je na stijeni. I tko na njoj, na toj stijeni, kako pjeva Žanko, ”svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše… Mi smo tu odavna, svi moraju znati, to je naša zemlja, tu žive Hrvati.

Generale, hvala Ti za sve što si učinio za slobodu hrvatskoga naroda, slobodu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U Mostaru, dne 16. veljače 2024.

Riječ Ivana Tolja na predstavljanju knjige „In vino libertas“

u Mostaru, 16. veljače 2024.