Josip Pavičić (foto Damir Špehar/PIXSELL)
Kada se čovjek suoči s naslovom Gluho kolo, nameće mu se nužnost slušanja. S obzirom da sam i prije ovog iskustva susreta s knjigom izabranih autorskih tekstova Josipa Pavičića, imao iskustvo čitanja i razmišljanja nad njegovim tekstovima u Večernjaku, naslov mi se učinio tako prirodnim, kao jutarnje otvaranje očiju, ustajanje, neizgovorena molitva, kao disanje. Ništa prirodnije odavno nisam vidio kao taj naslov.
Gluho kolo je umjetnost, a ne publicistika.
To je, prije svega, jedan osoban ritam, melodija koja u neko doba noći rastvara sve osjete ljudskog uma i nameće pozornost svakome tko s barem malo intelektualne znatiželje traži odgovore ili postavlja pitanja. S ovom Pavičićevom knjigom se uistinu može razgovarati.
Ja iz nekog razloga vjerujem da ovu knjigu, puno lakše od drugih mogu razumjeti, naći mir, sigurnost i laganu glazbenost, ljudi koji su doživjeli kasnu ljetnu noć negdje izvan gradske vreve. Kad su noćni zvuci zrikavaca, prelet ptice, udaljeni lavež pasa, pa i zvuk motora s one strane, pravilno taktanje brodice ili ujednačen šum valova, bili samo znaci noćne tišine, nikako buka ili nemir.
Točno tako ritam Gluhog kola i tekstovi Josipa Pavičića djeluju na čitatelja.
Možda griješim. Samo se nadam da će moju pogrešku sami pokušati otkriti tisuće čitatelja u Hrvatskoj, jer Gluho kolo je svakome intelektu poziv na slušanje. I na učenje autorskog novinarstva.
Nenametljivo, autoritativno, snažno, prepuno zrele autorske mudrosti i sigurnosti koja ne isključuje polemike, ne zatvara pitanja, jer ih upravo svakom svojom rečenicom i primjedbom Josip Pavičić nudi.
Teško je ne prepoznati korake u toj tišini.
Rijetko sam susreo knjigu sabranih autorskih radova objavljenih u medijima, radova koji svojom tematikom, svojom ciljanom različitošću i vremenskom kronologijom imaju u sebi i nose sobom toliko prepoznatljive niti. To nije riječ, nije to ni konkretni stav, jer je stav uvijek izraz teme o kojoj Pavičić govori, a upravo zbog toga jest – autorsko načelo.
Ne samo po kompoziciji rečenice, razvoju misli, kratkoći izričaja, Josipa Pavičića je moguće prepoznati i nepotpisanog. Po načelu. A to je umjetnost koju tijekom života uspiju sačuvati vrlo rijetki autori.
Tisuće različitih pitanja i odgovora u njegovim tekstovima zapravo ujedinjuje nekoliko posve prepoznatljivih detalja.
Savršena melodičnost riječi, rečenica, misli i cijelog teksta, bez obzira što se odnosi na posve različita pitanja i društvene događaje, od svakoga tog koraka, a tekstovi su koraci Gluhog kola, čini jednu neraskidivu cjelinu, kao pjesma koja ne smije ostati bez jednog jedinoga takta, refrena, bez jednog jedinoga stiha.
Savršena načelnost stavova je druga prepoznatljivost. Pisao Josip Pavičić osvrt o Sanaderu, Mesiću, Milanoviću ili Račanu, pisao o Matvejeviću ili Krleži, osvrnuo se na djelo ili nedjelo novinskog autora, na stil ili poruke u hrvatskoj javnosti, pisao o svome očitom životnom izazovu Boričevcu, pisao o suverenosti i suverenitetu, esencijalnoj ili folklornoj državnosti, Pavičić je posve prepoznatljiv, jasan, i uvijek je polazište isto.
Korak je jedan jedini – odgovornost za izgovorenu riječ.
Gluho kolo pogotovo odzvanja u taktovima danas, jer se buka s kojom smo suočeni, nečujnom kompozicijom tekstova u kojima se na najmirniji mogući način skriva vrisak upozorenja suvremenicima, jedino osluškivanjem tišine i smirenosti može barem na trenutak zaustaviti. Isti su ostali dirigenti nesnosne buke, a isti je i Pavičić, koji upozorava.
Ne može se taj ludi ritam razbiti ničim kao Pavičićevom mirnoćom, inače te ubije.
Pavičićeva knjiga svemu tome upravo danas, nekoliko godina od kada je napisan njegov zadnji tekst u Večernjaku, daje čvrstu logičku dimenziju, britku jasnoću, smirujući buku poodmakle noći, histeriju i žamor koji njegovi nasljednici u medijima stvaraju.
Jer nisu naučeni oslušnuti.
A samo treba znati slušati. Što nije lako. Naučeni na ritam bubnjeva posve nedarovitih bubnjara, prisiljeni slušati najrazličitije tonove posve netalentiranih glazbenika, prisiljeni njihati se u ritmovima lažnih dirigenata, čitatelji prije svega imaju priliku u smirenom izričaju Josipa Pavičića naći mjeru za vrednovanje zvukova oko sebe.
Pa i onih koje sami rade.
Nikome kao današnjim novinarima i tisućama mladića i djevojaka u bezbrojnim medijima, ova knjiga nije nužna kao dar. Hoće li ga i tko će ga prepoznati, to je drugo pitanje, na koje Pavičić i ne pokušava davati odgovore.
Pavičić ostavlja poruku generacijama, ali ne viče da ga čuju.
Gluho kolo pruža ruku.
Nije problem igrati, slijediti korake prvoga do sebe, nužnost je onome tko hoće, kome je potrebno, a malo kome nije, oslušnuti korake, onako na slijepo.
Baš tako se mora čitati Pavičića, autorsku kronologiju autentičnog pisca, koja s početka ovoga tisućljeća, s početka navodno novoga vremena i novih ponuda na svakome koraku, nudi jednako aktualna pitanja i nazire posve iste odgovore, kojima se tisuće i milijuni ljudi u Hrvatskoj nadaju.
I to godinama.
Jednako je aktualno razgovarati o istini, načelima, hrvatskoj suverenosti, povijesnim činjenicama i istini kao nužnom polazištu svake suverenosti, kako ljudske tako i nacionalne i državne, kao i nazad deset godina. Pa tko čuje, čuje.
Pavičićeva glazba uz svu melodičnost i umijeće tišine, ostaje nažalost evergreen i zbog toga što je svojedobno čitav niz kolega novinara i političara nije znao slušati.
Niti čuti, kada nisu uspjeli izbjeći suočenje.
Nikada nisam vidio u životu snažnije kritike u jednoj jedinoj rečenici, ne samo novinarstva, ne samo politike, niti sam ikada vidio u jednome naglasku toliko političke analize, posve utemeljene kao u Pavičićevoj raspravi o dolasku Gorana Radmana na čelo HRT-a.
Dok su se političari, novinarski apologeti i bubnjari raspoređeni ovom zemljom trudili predstaviti Radmana i njegov dolazak na čelo HRT-a kao iskaz nove vrijednosti, Pavičić je stvari prizemljio i jasno poručio – Ne dolazi na čelo HRT-a bivši menadžer Microsofta, već bivši predsjednik omladine Jugoslavije.
Ima li dvojbi četiri godine kasnije?
Čitatelj koji propusti ovu vrhunsku knjigu, novinar koji bez obzira na talent ili mišljenje o svojim mogućnostima i znanjima, političar koji se donekle još uvijek zavarava načelima, intelektualac koji još uvijek nije izgubio intelektualnu radoznalost upijajući srodne poruke, odreći će se istinskog zrcala, istinske mjere vlastitih vrijednosti.
Gluho kolo je svojevrsni test hrabrosti čitateljima.
Boljega u hrvatskom autorskom novinarstvu – nema.
Odricanje neće nimalo umanjiti značaj knjige. Ona će biti tu negdje, onaj tko voli razmišljati u tišini i tko zna i ima hrabrosti oslušnuti tišinu smirene riječi i pitanja, naći će u ovome vrhunskom umjetničkom izričaju i mnoge poticaje.
A to je uvijek šteta propustiti.
Objavljeno i na portalu dnevno.hr 5. III. 2016.:
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/gluho-kolo-katekizam-novinarstva-josipa-pavicica-900704